Vreme

ISTORIJA NAS UČI

Dvanaest rektora

Svih dvanaest rektora Liceja, preteče Beogradskog univerziteta, bili su akademici i svi su imali diplome i doktorate sa zapadnoevropskih univerziteta. Istorija srpskog univerziteta, započinje 1838. godine osnivanjem Liceja u tadašnjoj prestonici Kneževine Srbije, Kragujevcu.

Kada je 1841. prestonica preseljena u Beograd, i Licej je, zajedno sa svim drugim državnim ustanovama preseljen u Beograd, u Konak knjeginje Ljubice. Zatim je 1863. godine Licej postao Velika škola, koja je smeštena u tada upravo završeno Kapetan Mišino zdanje, koje je zidano da bude dvor princa Đorđa Karađorđevića i princeze Sare, ćerke kapetana Miše Anastasijevića, velikog zadužbinara, ali to je za neku drugu priču. Licej je Velikoj školi predao dobre temelje. Svih njegovih dvanaest rektora bili su akademici, članovi Društva srpske slovesnosti, današnje Srpske akademije nauka i umetnosti. Svi su imali diplome i doktorate sa zapadnoevropskih univerziteta, takozvane parizlije, kako su se u narodu nazivali svi koji su se školovali u Evropi, čime su postavili najviše standarde i za svoje naslednike. Zanimljivo je i da je prvih deset rektora u Beograd došlo iz Ugarske, kao “prečani”, mnogo obrazovaniji od tadašnjih Srbijanaca kod kojih je tek uvođen pravi školski sistem.
Tek su jedanaesti i dvanaesti rektor Liceja bili Šumadinci, ali i oni sa doktoratima iz Evrope i članstvom u Društvu srpske slovesnosti. Oni su dvadeset i pet godina vodili Licej ka Velikoj školi i Beogradskom univerzitetu.
Prvi rektor Liceja bio je Atanasije Nikolić , inženjer, artiljerijski oficir i profesor matematike, koji je tu dužnost obavljao od 1838. do 1840. godine. Rodom je bio prečanin, iz Bačke, iz Brestovca, a školovao se u Somboru, Sremskim Karlovcima, Novom Sadu, Đuru, Beču i Pešti. U Beču je završio Artiljerijsku školu, a na Peštanskom univerzitetu je postao diplomirani inženjer. Po dolasku u Srbiju, odmah je postavljen za rektora tek osnovanog Liceja, a u njemu je i sam predavao: matematiku, zemljomerije i načertanije. Nikolić je uveo u Licej i u sve srpske škole proslavu Dana Svetog Save, upotrebu školskog zvona, a izradio je čelični pečat Liceja. Kasnije je u Beogradu sam osnovao privatnu Školu načertanija, a od 1846. godine bio je profesor u novoosnovanoj Inžinirskoj školi. Jedan je od osnivača i prvih članova Društva srpske slovesnosti. Otkaz iz svake službe dobio je januara 1859. godine zbog toga što je služio Karađorđeviću, porukom koju mu je uputio knez Miloš iz Bukurešta na putu ka Srbiji i povratku na presto. U strahu od novog kneza, sklonio se iz Srbije, ali ga je knez Mihailo vratio, uredno penzionisao i ostavio da mirno boravi u Beogradu. Tako je Atanasije Nikolić dobio priliku čak da uredi Topčiderski park po svom nacrtu, koji je odobrio knez Mihailo.
Prema zapisu jednog savremenika, prosto je neverovatno koliko je mnogo taj čovek uradio za samo dve decenije aktivne službe u Srbiji. Naredni rektor, koji je tu dužnost obavljao u dva mandata (1840–1841. i 1845– 1846), bio je Isidor Stojanović, profesor istorije. Kao i njegov prethodnik, i on je bio prečanin, iz Bačke, iz Kanjiže. Završio je pravni fakultet u Pešti. I takođe je, kao i prethodnik, bio jedan od osnivača i članova Društva srpske slovesnosti. Sakupljao je i objavljivao izvore za istoriju Prvog srpskog ustanka. Konstantin Kosta Branković bio je rektor i Liceja i Velike škole u nekoliko mandata između 1841. i 1865. godine, pa je zahvatio i vreme kad je Licej prerastao u Veliku školu. On je praktično i najneposrednije učestvovao u izradi Zakona o ustrojstvu Velike škole, koji je obnarodovan 1863. godine. I on je bio iz “preka”, rođeni Novosađanin. Završio je prava u Pešti, a bogosloviju u Sremskim Karlovcima. Predavao je retoriku, fi lozofi ju, logiku, psihologiju i pedagogiju. Bio je čest gost na dvoru kneza Aleksandra Karađorđevića, naročito na umetničkim poselima koje je priređivala kneginja Persida sa svojim kćerima. Među prvim rektorima bio je i jedan veroučitelj, monah, kasnije arhimandrit, Gavrilo Popović. Rodom je bio iz Baje u Bačkoj, a studirao je prava u Pešti i bogosloviju u Sremskim Karlovcima.
U Srbiji je najpre bio sekretar u kancelariji mitropolita Petra, potom je bio veroučitelj u Liceju, a zatim i rektor. Posle nekoliko godina rada u Liceju, postao je episkop Šabačke eparhije. Prevodio je sa nemačkog i ruskog jezika udžbenike i druge zanimljive knjige koje je smatrao da su prikladne da se čitaju u Liceju. Ignjat Stanimirović bio je profesor opšte statistike i umnog prava kriminalnoga, a rektor Liceja školske 1843/1844. godine. Rodom je bio iz Subotice, a pravo i filozofi ju diplomirao je u Kežmarku. Sergije Nikolić bio je rektor Liceja 1844/1845, a Velike škole 1865/1866. godine. Rođen je u Novom Sadu, a pravni fakultet završio je Pešti. Predavao je rimsko pravo, administrativno pravo i nemački jezik. Školske 1847/48. godine rektor Liceja bio je Janko Šafarik, profesor fi zike i istorije. Rodom je bio iz Kiškereša u Mađarskoj, završio je filozofi ju i prava u Požunu, a potom medicinu u Beču. Kao lekar radio je u Pragu, Pešti i Novom Sadu. U Srbiju je prešao 1843. godine gde je postavljen za profesora u Liceju. Istraživao je i objavljivao u “Glasniku Društva srbske slovesnosti” izvore za srpsku istoriju i srpsku književnost srednjeg veka. Bavio se i numizmatikom i sfragistikom. Umro je u Beogradu, kao član Državnog saveta. Još jedan veroučitelj, profesor istorije crkve, dogmatičkog i moralnog bogoslovlja, Sava Jovšić, bio je rektor Liceja školske 1848/49. godine. Rodom Novosađanin, fi lozofi ju je završio u Požunu (Bratislava), a bogosloviju u Sremskim Karlovcima.
U Beograd, na mesto profesora u Liceju, došao je 1841. godine. Posle karijere u Liceju postao je arhimandrit u manastiru Gornjak na Mlavi. Emilijan Josimović bio je rektor Liceja 1849/50. godine, a Velike škole 1874–1877. godine. Predavao je matematiku, praktičnu geometriju i građansku arhitekturu. Rođen je u Staroj Moldavi, u Banatu. Završio je Politehničke studije u Beču i iste godine došao je u Beograd, gde je postavljen za profesora na Liceju, a kasnije i u Artiljerijskoj školi (preteči sadašnje Vojne akademije). Zaslužan je za uvođenje mehanike i arhitekture kao posebnih predmeta u Liceju, odnosno u Velikoj školi. Bio je član Društva srpske slovesnosti. Upamćen je kao prvi srpski urbanista. Izradio je prvi urbanistički plan Beograda 1867. godine, i uz njega prvi precizni geodetski premer tadašnjeg Beograda. Za glavnu arteriju grada odredio je potez današnje Knez-Mihailove ulice i Terazija. To se dešavalo u vreme odlaska poslednjeg turskog garnizona iz Beogradske tvrđave i rušenja starih bedema varoši sa glavnim ulazima u Varoš-kapiji i Stambol-kapiji. Napisao je mnoštvo stručnih radova iz oblasti mehanike, fi zike, matematike, tehnike i arhitekture, kao i veliki broj udžbenika za pitomce Velike škole. Vuk Marinković bio je rektor Liceja 1850/51. i 1856–1859. godine. Rođen je u Novom Sadu, a medicinu, koju je započeo da studira u Pešti, završio je u Beču 1830. godine. Radio je kao lekar u Novom Sadu sve do Mađarske revolucije, kada se sklonio u Beograd i gde je postavljen za profesora Liceja. Predavao je fi ziku i postao tvorac srpske terminologije za taj predmet koja važi i danas. Napisao je i udžbenike za fi ziku i latinski jezik. Umro je u Beogradu, u 52. godini. Kosta Cukić je prvi rektor Liceja (jul-avgust 1851. godine) koji je rođen u Srbiji, u Karanovcu a današnjem Kraljevu. Studirao je i završio ekonomiju na Univerzitetu u Hajdelbegru. Po povratku u Srbiju predavao je Narodnu ekonomiju, Finansije i Nauku o trgovini na beogradskom Liceju. Objavio je i prvi udžbenik ekonomije u Srbiji. Član Društva srpske slovesnosti postao je odmah po povratku sa studija, 1848. godine. Imao je i uspešnu političku karijeru. Prvo je bio sekretar Ministarstva prosvete, potom načelnik Ministarstva inostranih dela, zastupao je Srbiju u Evropskoj dunavskoj komisiji u Beču, bio je ministar fi nansija, a potom agent srpske vlade u Bukureštu i Beču, gde je i umro. I Rajko Lešjanin je rođen u Srbiji, u selu Lešje, kod Ćuprije. Studirao je prava u Hajdelbergu i Parizu, a po povratku u Srbiju 1850. godine, postavljen je za profesora Rimskog prava, Umnog prava i Kriminologije na Liceju u Beogradu.
Napisao je prvi udžbenik Rimskog prava u Srbiji. Učestvovao je u izradi mnogih zakona u Kneževini Srbiji. Rektor Liceja bio je od 1853. do 1856. godine, posle čega je postao član državnog saveta, političkog tela koje je u to vreme delilo vrhovnu vlast sa knezom Karađorđevićem. Pod knezom Mihailom bio je ministar pravde, a po kneževoj pogibiji bio je, do izbora kneza Milana i novog Namesništva, kneževski namesnik. Umro je u Beču, u 47. godini…