Bazar

IZ ŽENSKOG UGLA

Nežna u inat

Sedela sam uvek u poslednjim klupama. Moja ruka bi bila podignuta samo kada niko drugi u razredu ne bi imao odgovor. Bila sam najtiša. Najneprimetnija. Povučena u sebe. Videli bi me jedino oni uporni, oni znatiželjni, oni koji su takođe tražili druga.

Za sve druge ostajala sam nedokučiva. Takva sam bila i na fakultetu, onom koji sam upisala iz ljubavi. Onom koji je tražio stav i argument, na neki način zahtevao određenu dozu drskosti. Nisam je imala. Tačnije, nisam je imala osvešćenu. Preokret se nije desio filmski, uz određen seting i poletnu muziku u pozadini. Desio se naglo, munjevito, a ja nisam bila spremna da prihvatim da, osim jednog, sigurno imam još jedan sloj svoje ličnosti. Bolest moje majke postala je moja nova svakodnevica, a iz mene je izvukla neku drugu osobu. I ta osoba je bila spremna na kontraargument. Ta osoba je podizala ruku u amfiteatru, suprotstavljala se tuđim mišljenjima. Ta osoba je, za razliku od nekadašnje mene, znala da se naljuti. Nije neobično da nas iz stanja letargije izvlače samo trenuci sreće ili tuge. Tada naš organizam, naš um, umesto defanzivnog prelazi u ofanzivno stanje. Uči da se izbori za svoje mesto. Da preživi. Tako je moj prvi susret sa situacijom u kojoj vidim sebi najdražu osobu u šok-sobi bio trenutak u kom je mozak bio stavljen na test: preživi ili ne…