Vreme

BORBA ZA SLOŽENU PROŠLOST

Intervju: Marcin Napjorkovski, direktor Muzeja istorije Poljske

U čemu se sastoji delotvoran otpor totalitarizmima i falsifikovanju sećanja? Srđa Popović je ukazivao na srpski primer. Otpor falsifikovanju prošlosti sastoji se u stvaranju simbola koji nas ponovo povezuju i koji deluju kao pesak koji smo bacili u zupčanik falsifikatorske mašinerije.

Otpor je u podsećanju na to kakva je stvarnost i u ponovnom uspostavljanju zajedničkih tačaka. Na velikom, zelenom prostoru unutar zidova varšavske citadele – u kojem je smešten kompleks muzeja (Katinski muzej, Vojni muzej, nekoliko manjih postavki u okolnim zgradama) – ističe se nova zgrada Muzeja istorije Poljske. Faraonskih dimenzija, oblika je kvadra, od tamnosivog kamena prožetog belim žilama, bez ikakvih spoljašnjih ukrasa. Ni unutrašnjost, u koju zakoračujete gotovo sa strahopoštovanjem, nije manje impresivna. Muzej je nov, a nov je i direktor, četrdesetogodišnji Marcin Napjorkovski (Napiórkowski), između ostalog autor knjige Turbopatrotizam (Turbopatriotyzm, izdavač Czarne, 2019), koja je doživela nemali uspeh u Poljskoj. Napjorkovski je tek devet meseci na čelu ove ustanove i za to vreme, s timom koji broji više od 100 saradnika, upustio se u “nemoguć” zadatak: prikazati istoriju Poljske na jednom mestu. Koliko god to mesto bilo veliko, ono, naravno, može da primi tek jedan isečak, presek, ili tek jednu interpretaciju nesamerljivo velike priče o prošlosti ove zemlje. Nije potrebno naglašavati koliko se osetljivog zadatka poduhvatio Napjorkovski, jer i Poljska verno prati politički trend osciliranja između liberalnog i konzervativnog shvatanja istorije, između “velike” istorije bitaka i slavnih ličnosti (istorija kao neprekidno krvoproliće) i “male” istorije svakodnevnog života. Istorija je, naravno, priča o prošlosti. Ono što se dogodilo – dogodilo se nepovratno, ali to ne znači da je prošlost mrtva. Naprotiv. Ona je živa upravo u onoj meri u kojoj se o toj prošlosti govori, u meri u kojoj se ona tumači, falsifi kuje, upotrebljava ili zloupotrebljava. Tim motivom i započinjemo razgovor.
Slažete li se s tvrdnjom da prošlost zapravo nikada nije mrtva?
– Slažem se. Mada, pokušao bih da tu metaforu dodatno proširim. U prošlosti sam mnogo radio s poljoprivrednicima i agrarna metaforika mi je vrlo bliska. To je ujedno i vrlo moćan izvor mitologije – u agrarnoj mitologiji smrt onoga što je bilo nikada nije kraj. I svejedno da li ćemo to ispričati kroz priču o Demetri, ili ćemo pokušati da to objasnimo kroz metaforiku savremene ekonomije azota i fosfora… Ono što je umrlo daje život onome što dolazi, što će se obnoviti, i naredni slojevi prošlosti predstavljaju tlo u kojem je ukorenjena budućnost.
Da, ali to su mitovi.
– Biologija i hemija, ali i mitovi. A kada pogledamo i savremene političke borbe ili horizonte naše imaginacije u naučnoj fantastici… Uvek niču iz korena onoga što je bilo. Zato sam veliki pobornik izučavanja i produbljivanja našeg odnos prema prošlosti. Ne zato što treba da gledamo unazad, već upravo zato što budućnost – koja je najvažnija – izrasta iz onoga što je bilo, živelo i umrlo pre nas.
Da li u toj vezi između korena i sadašnjosti, između prošlosti i budućnosti, postoji nekakva nužnost?
– Čini mi se da je agrarna metafora prelepa baš zato što nam pokazuje da prošlost omogućava, ali ne određuje. Ona otvara prostor mogućnosti, a ne nužnosti. I pre svega, ako na trenutak ostavimo po strani azot i fosfor, ono što neprestano recikliramo, obnavljamo iz prošlosti jeste određeni repertoar znakova koje ne možemo potpuno izmisliti iznova – jer kada bi kontinuitet bio prekinut prestali bismo da se razumemo. Ali, istovremeno, bilo da je u pitanju jezik ili drugi sistemi značenja, svaka generacija ih menja. Kao biljke koje se obnavljaju, veoma sporo, ali se iz generacije u generaciju prilagođavaju novim uslovima i traže nove puteve razvoja.
Ipak, to što govorite i dalje se kreće između metafore i poređenja. Da li postoji – filozofi bi rekli – pojmovna nužnost u odvijanju istorije?
– Dakle, još jednom – u semiotici često koristimo termine preuzete iz strukturalizma: jezik (langue) i govor (parole). Dakle, postoji određena nužnost u vidu ograničenja koja proizlaze iz jezika kao sistema. To postoji. Ali parole, govor, jeste prostor slobode. Naravno, možemo govoriti i iz filozofske perspektive: da li je jezik prostor nužnosti koji nas ograničava? I donekle jeste. Ali čini mi se da je korisnije videti ga kao prostor slobode. Ta sloboda je izgrađena od nužnosti – i baš zato je jezik značajan.
Da probamo ovako. Tumačenje (prošlosti) je prostor slobode, a prošlost nam je i dostupna samo kao tumačenje, ne postoji kao takva.
– Slažem se s tim. Iskaz u jeziku, kao i partija šaha, moguć je samo zato što postoje pravila, zato što stvarnost pruža otpor i ne mogu da napravim bilo koji potez. Taj otpor stvarnosti omogućava da naše delovanje uopšte ima smisao. I prošlost je zatvorena kao činjenica, činjenice iz prošlosti pružaju otpor našim interpretacijama. Ta granica interpretacije veoma je važna. U trenutku kada je ignorišemo – potpuno prelazimo u domen fi kcije, ali gubimo i razumevanje. Čak i kada govorimo o istorijskoj fikciji, o romanu, fi lmu ili seriji, možemo se razumeti zato što se poštuje otpor stvarnosti. Taj otpor je sačuvan, makar simbolično.
Autoritarni i totalitarni režimi skloni su silovanju prošlosti.
– Ako pogledamo različite oblike – upotrebiću vaš izraz “silovanje prošlosti” – koje su sprovodili autoritarni ili totalitarni režimi, onda, bez moralne ocene, vrlo jasno vidimo cenu koju plaćamo kada ignorišemo otpor stvarnosti. Kada se ta pravila sruše, kada je u govoru moguće reći apsolutno sve, istina prestaje da ima bilo kakvo značenje, gubimo mogućnost bilo kakvog međusobnog razumevanja. Svi autoritarizmi, svi totalitarizmi obećavali su savršeno jedinstvo, da ćemo biti svi zajedno. A ono što su zaista donosili bila je potpuna atomizacija. Krajnja usamljenost. To je i veoma poznata mitološka fi gura – kada odemo kod duha iz lampe ili nekog bića koje ispunjava želje – ono ispuni sve što tražimo, ukloni sav otpor stvarnosti, a mi shvatimo da nas to nije učinilo srećnim. Jer kad dobijemo sve što poželimo, kad nema otpora stvarnosti – nema ni smisla. I sada, u čemu se sastoji delotvoran otpor totalitarizmima i falsifi kovanju sećanja? Srđa Popović je ukazivao na srpski primer. Otpor falsifi kovanju prošlosti sastoji se u stvaranju simbola koji nas ponovo povezuju i koji deluju kao pesak koji smo bacili u zupčanik falsifi katorske mašinerije. Otpor je u podsećanju na to kakva je stvarnost i u ponovnom uspostavljanju zajedničkih tačaka. Na taj način ono što je bilo uništeno lažnom semiotikom, lažnim svetom znakova, može biti povraćeno putem semiotike. Putem znakova koji nas podsećaju na stvarnost, kao i na to da moć tog totalitarnog duha iz lampe ipak ima svoju granicu…