Vreme

KARIZMATIČNI SOCIOLOG ILI IDEOLOG?

Ikona jedne ideologije: život i djelo Rudija Supeka

Rudi Supek (Zagreb, 1913–1993) jedan je od najznačajnijih i najutjecajnijih sociologa i znanstvenika marksističko-humanističke provenijencije sa prostora bivše Jugoslavije, s respektabilnim međunarodnim ugledom.

Nakon što je na Zagrebačkom sveučilištu diplomirao filozofiju (1937), otišao je u Pariz na studij psihologije koji je svršio 1940. Već se tijekom studija u Zagrebu povezao sa komunističkim pokretom, a te je veze nastavio i po dolasku u Pariz. Nakon njemačke okupacije Francuske uključio se u tamošnji pokret otpora, da bi 1942. bio uhićen i početkom iduće godine deportiran u koncentracioni logor u Buchenwaldu, gdje je samo srećom preživio. Tijekom zatočeništva isticao se kao jedan od organizatora ilegalnih akcija u logoru, prije svega u zbrinjavanju bolesnih i nemoćnih drugova, kako bi izbjegli transporte u plinske komore, ali i na sakupljanju oružja za proboj koji su planirali napraviti i na koncu ga i napravili. Po oslobođenju ostao je u Francuskoj do 1948, kada se nakon Rezolucije Informbiroa sukobio s francuskim komunistima koji su je podržali, da bi se nakon toga vratio u Jugoslaviju, u kojoj su ga Titove vlasti dočekale sa sumnjom, uostalom kao i sve druge preživjele uznike nacističkih logora smrti, i nikada ga nisu primili u članstvo KPJ, iako je Supek to (za)tražio. Zaposlio se pri katedri psihologije na Filozofskom fakultetu, na kojem je i doktorirao 1952. (“Fenomenologija patoloških oblika mašte”), osnovao je časopis “Pogledi”, koji je, usprkos kratkom vijeku trajanja (1952– 1954) okupio tadašnju intelektualnu elitu nove države, a potom se ponovo vratio u Pariz, gdje je (1953) stekao drugi, sada francuski doktorat iz područja sociologije. Vrativši se u Zagreb, imenovan je za profesora na tamošnjem sveučilištu, ali zarad sukoba na fakultetu 1958. odlazi u Beograd (Institut društvenih nauka), gdje se zadržao do 1960.
Kada se vratio na zagrebački Filozofski fakultet 1963, osnovao je studije sociologije i bio njihov spiritus movens. Zajedno s Gajom Petrovićem bio je glavni urednik (1967–1973) časopisa “Praxis”, osmislio je koncept rada Korčulanske ljetne škole fi lozofi je, svjetskog okupljališta tadašnje lijeve, antidogmatske intelektualne kreme, a kao autor napisao je i objavio niz knjiga, čitavu biblioteku stručnih i znanstvenih radova (prije svega o participaciji, samoupravljanju i radničkoj kontroli), izradio prvi udžbenik sociologije za srednje škole u nas, da bi 1979. otišao u mirovinu, u kojoj naravno nije mirovao. I dalje je aktivno pisao i kao “kritičar svega postojećeg” djelovao i javno istupao, žestoko se obračunavajući sa sve prisutnijim nacionalističkim resentimentima i bezidejnom politikom komunističke vrhuške koja nije bila dorasla izazovima vremena, u kojem se radikalno mijenjala slika svijeta i vladajuće ideološke paradigme. I upravo je o životu i djelu barda jugoslavenske sociologije Rudiju Supeku, iznimne, ali u mnogo čemu i intelektualno provokativne i kontroverzne osobe, dr. Josip Pandžić, profesor sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, napisao opsežnu (700 stranica teksta) i zanimljivu studiju Ikona jedne ideologije, u kojoj nam otkriva niz nepoznatih ili manje poznatih detalja koji, kako je to uočio autor instruktivnog predgovora dr. Neven Sesardić, “bacaju sasvim novo svjetlo na njegov znanstveni rad i političke stavove”.
KONTROVERZE
Iako se s dijelom Pandžićevih kritika potpisnik ovih redova nikako ne može složiti, deo pod “kišom” predočenih argumenata mora se respektirati, ali bez ogleda na sve radi se o nesumnjivo vrijednom prilogu našoj humanističkoj znanosti, koja i na ovaj način pokušava kritički propitivati i prevladati teorijski indoktrinirano nasljeđe bivšeg socijalističkog sustava, a da pri tomu i sama ne upadne u zamke novo(uni)formiranih liberalnih ide(ologi)ja. Je li Pandžić u tomu uspio? Dobrim dijelom jest, ali ne sasvim. Autor slijedi Sesardićevu tezu da je “znanstveni i politički profi l dr. Supeka prekriven maglom”, jer nije temeljito i na vrijeme raščistio sa staljinizmom, tako da je za života, poput Janusa, već po potrebi pokazivao dva lica: kolegama sa Zapada predstavljao se kao disident, kritičar staljinizma, progonjeni intelektualac koji nije u milosti vladajućeg režima, da bi istodobno bi(va)o gost istočnonjemačkih komunista, čak primio (1965) i njihovo visoko državno odličje. Da, to je točno, ali uz jednu važnu napomenu: pozivali su ga kao uznika Buchenwalda koji se tijekom internacije isticao ilegalnom antinacističkom aktivnošću, a je li u logoru organizirao likvidacije neistomišljenika i doušnika, kako su mu to pojedinci pripisivali, ostaje upitnim. Dokaza za to nema, Supek je sve to s gnušanjem odbacivao kao klevete, ali i Sesardić i Pandžić se pozivaju na ove glasine.
Nesporna je činjenica, koju i Sesardić i Pandžić zorno dokumentiraju, da je Supek znao preuzeti dijelove tuđih radova bez navođenja izvora (primjerice u studiji o Herbertu Spenceru) i da razmjeri tih prepisivanja nisu zanemarivi (što je svakako nedopustivo); međutim ukazuju kako, “uz plagiranje, Supekove sociološke publikacije pate i od drugih nedostataka, među kojima se ističu visoka ideologiziranost (u spomenutom udžbeniku sociologije Marxovo ime navodi više od sto puta), izrazita jednostranost u prikazu spornih pitanja, nejasne formulacije, ali i elementarne pogreške te nepoznavanje predmeta o kojem piše”. I ovo “odmotavanje” se nastavlja, a sve sa ciljem kako bi se javno p(r)okazalo da Supek nekritički veliča socijalizam, da su njegove knjige većinom puki aktivistički traktati u kojima demonizira nacionalizam (za Supeka nema “dobrog nacionalizma”), a u grijeh mu se pripisuje što se, iako etnički Hrvat, odbijao tako deklarirati, već se izjašnjavao kao Jugoslaven, i onda je za dr. Pandžića posvema razvidno zašto je bio posvema indiferentan prema Hrvatskom proljeću 1971. godine…