Vreme

ČOVEK I PRIRODA

Kako sačuvati resurse za ishranu rastuće populacije

Da bi se godišnje prehranila jedna osoba, potrebno je prosečno 2022 kvadratna metra, što je malo više od tri teniska terena. Procenjuje se da će do 2050. godine svako od nas imati “na raspolaganju” 1700 kvadratnih metara.

(1) Naime, globalna populacij a premašila je 8 milij ardi ljudi, a očekuje se da će do sredine ovog veka dostići oko 10 milij ardi. Zato je jedan od najvećih izazova pred čovečanstvom da sačuva resurse za ishranu rastuće populacije. Demografski rast potpomognut globalnim zagrevanjem ostavlja trajne posledice na prirodne resurse koje naša planeta poseduje: zemljište, vodu, energij u i biodiverzitet. Danas je široko prihvaćeno da ljudi vrše neodrživi pritisak na svetske ograničene resurse. Taj fenomen je istaknut “Danom ekološkog duga Zemlje” – datumom kada se procenjuje koliko je te godine čovečanstvo potrošilo bioloških resursa koje planeta može održivo da nadoknadi. Na primer – planeta je 1971. godine u ekološki dug ušla tek 25. decembra. To će reći da je pre pet decenij a Zemlja imala dovoljno resursa da zadovolji gotovo sve potrebe civilizacij e. Međutim, svet je 2024. godine već 1. avgusta potrošio sve biološke resurse koje planeta može održivo da nadoknadi. Što se Srbije tiče, mi smo u još gorem položaju. Po istim merilima, Srbij a je već 23. maja ušla u ekološki dug. U zemljama u razvoju navedeno spada među glavne razloga globalnih migracij a i ratova. Zato samo kroz zajedničke napore – pojedinaca, vlada, naučnika i kompanij a – možemo stvoriti održiv i pravedan prehrambeni sistem koji će moći da nahrani čovečanstvo danas i u budućnosti. Postoje načini za ublažavanje trenutnog pritiska na resurse. Ali da bi oni dali rezultate i ubuduće omogućili život na Zemlji, moramo ih se pridržavati. Reč je o sledećim imperativima:
PROMENA NAČINA ISHRANE
Kakvo je trenutno stanje u potrošnji globalnih resursa svedoči proizvodnja hrane životinjskog porekla: 38% emisij e gasova staklene bašte dolazi iz uzgoja stoke; 80% poljoprivrednog zemljišta koristi se za uzgoj hrane životinjskog porekla (meso, mlečni proizvodi, jaja); 40% globalnog krčenja primarnih šuma povezano je sa proizvodnjom hrane životinjskog porekla; 30% ukupne potrošnje slatke vode koristi se za uzgoj životinjskih proizvoda. U tom kontekstu, potrebna je sveobuhvatna promocij a povećanja unosa namirnica biljnog porekla na globalnom nivou, isticanje značaja koji taj način ishrane doprinosi zdravlju ljudi i na koji način pomaže u očuvanju resursa. Oko 770 miliona ljudi na svetu pati od gojaznosti(2), a bolesti povezane sa ishranom se sada smatraju “najvećim ubicom”(3). Nikad u istorij i nij e se jelo toliko namirnica životinjskog porekla kao danas. Meso na trpezama je bilo retko i u posebnim prilikama – najčešće na okupljanjima rodbine i prijatelja. Dovoljno je pogledati crno-bele slike familij e i prij atelja od pre samo pedesetak godina i videti kako je upadljivo manje ljudi gojazno. Naši preci su rasli uz ishranu koja je bila prevashodno biljnog porekla, a samo je doba izobilja u poslednjih pedeset godina dovelo do preterane konzumacij e ishrane bazirane na životinjskim namirnicama. Inače, religij a je tretirala post kao jednu od osnovnih vrlina.
SMANJENJE OTPADA OD HRANE
Na globalnom nivou godišnje se baci 1,3 milij arde tona hrane, dok se u Srbij i godišnje uništi 247.000 tona hrane. Važno je da shvatimo da se na ovaj problem može uticati – često jednostavno i odmah. Promenom svakodnevnih navika, svako od nas može doprineti smanjenju otpada. Jedan od najlakših i najefi kasnij ih koraka je planirana kupovina namirnica i priprema obroka. Kada znamo šta nam je zaista potrebno i kako ćemo to iskoristiti, manje hrane završava u kanti. Osim što štitimo resurse, štedimo i novac, a domaćinstva postaju odgovornij a i otpornij a u kriznim vremenima. Naravno, ogroman deo te bačene hrane nastao je u razvij enim zemljama gde je konzumerska kultura dovela do prekomerne proizvodnje i potrošnje. Edukacija potrošača u razvij enim zemljama o načinu ishrane, pre svega o racionalnoj potrošnji, mogla bi da donese rezultate u budućnosti. Između ostalog, neophodno je širenje svesti o korišćenju vode u proizvodnom ciklusu za neke od namirnica koje svakodnevno konzumiramo. (vidi antrfi le “Potrošnja vode u proizvodnom ciklusu”). Skladištenje namirnica jedan je od najvećih problema zemalja u razvoju. Nedostatak investicij a u hladnjače dovodi do konzumacij e većine hrane odmah nakon proizvodnog ciklusa i velikih gubitaka. Takođe, sam transport i prerada su u velikoj meri zaslužni za gubitak hrane na globalnom nivou. Kraći lanci transporta, uz preradu i prodaju hrane sa lokalnog tržišta, veoma mnogo mogu uticati na smanjenje emisij e štetnih gasova.
ODRŽIVA POLJOPRIVREDA
Poljoprivredna proizvodnja sve više zavisi od intenzivne upotrebe pesticida, đubriva i vode. Pesticidi koji su počeli da se koristiti nakon Drugog svetskog rata danas su mahom zabranjeni, ali su naneli nenadoknadivu štetu biljnom i životinjskom svetu. Većom upotrebom srodnih biljaka u sadnji može se uraditi mnogo. Na Jutjubu se mogu videti iskustva ljudi koji su povezali različite biljke pri sadnji. Taj koncept nij e nov već zaboravljen. Evo primera združene zaštite i suživota biljaka: Paradajz, bosiljak, neven: bosiljak poboljšava ukus paradajza i odbij a štetočine, dok neven tera nematode i druge štetočine. Pasulj, kukuruz, bundeva: Ovaj trio, poznat kao “tri sestre” tradicionalna je praksa američkih Indij anaca. Kukuruz pruža potporu pasulju, pasulj fi ksira azot u zemljištu, a bundeva pokriva tle zadržavajući vlagu i suzbij ajući korov. Šargarepa i luk: Luk odbij a šargarepine muve, dok šargarepa odbij a lukove muve. Kupus, mirođija, celer: Mirođij a privlači korisne insekte koji jedu štetočine kupusa, dok celer poboljšava rast kupusa. Rotkvice i salata: Rotkvice brzo rastu i pomažu u razbij anju tvrdog zemljišta, što olakšava rast salate. Jagode i beli luk: Beli luk štiti jagode od štetočina i bolesti. Možda ovaj vid sadnje biljaka nij e pogodan za masovnu proizvodnju hrane, ali iskustva u sadnji mogu pomoći malim proizvođačima da dobiju veće prinose uz manju potrošnju hemijskih sredstava i vode…