Vreme

SRBIJA I EVROPSKA UNIJA

Nikad Brisel nije bio dalje od Beograda

Nije još zabeležen slučaj da je neko iznenađen što vlasti u Kini, Rusiji ili Izraelu nisu podržale demokratske snage u Srbiji. Prag očekivanja, uspostavljen još u prošlom veku, drastično je drugačiji kada je reč o EU.

Od nje se očekuje da ne zatvara oči na zloupotrebu institucija, na batinaše koji u režiji vlasti lome vilice studentkinjama, na političke zatvorenike kakvih danas ima i previše u Srbiji, počevši od šestoro ljudi u Novom Sadu koji već drugi mesec sede u zatvoru kao taoci pomahnitalog režima. Ovo razočaranje manifestuje se i na ulicama, gde nema evropskih zastava. Iako bi mi bilo draže da ih ima, ne samo da razumem zašto ih nema već mislim da njihovo odsustvo može biti blagotvorno i za EU. Odnos prema Evropskoj uniji uvek je bio pitanje vrednosnog određenja društva. Od samih početaka uspostavljanja veza između tada još uvek Evropske zajednice i SFRJ, ti su odnosi govorili mnogo o kursu koji je Jugoslavija zauzela, ne samo u spoljnoj politici. Bliske veze i, kasnije, početak evropskih integracija značili su da u zemlji preovlađuje struja koja je demokratičnija, liberalnija, posvećenija klasičnim vrednostima liberalne demokratije, poput slobode ili pravne države. Suprotno, udaljavanje od evropskih integracija značilo je traženje političkih uzora u drugim krajevima sveta, gde su neke drugačije vrednosti bile i ostale dominantne. Marko Nikezić, jedan od najvećih srpskih političara, govorio je još početkom sedamdesetih da su srpski nacionalisti “prirodno upućeni na Ruse, ne zbog slovenstva” već što bi hteli da se ovom zemljom “upravlja na ruski način”, tj. autokratski. Svaka priča o Srbiji i Evropskoj uniji neraskidivo je povezana sa vrednosnim određenjem srpskog društva.
PROZAPADNI KURS
Evropska unija bila je deo inspiracije generacijama koje su rušile Miloševića. Zajednica država u kojima se vlast bira na slobodnim izborima, gde su mediji slobodni i profesionalni, gde se poštuje podela vlasti i nezavisnost pravosuđa, gde su različitosti prihvaćene, a mržnja sankcionisana, sve je to izgledalo kao ideal nekome ko je morao da se suočava sa Miloševićevim zločinačkim režimom, koji je sejao mrtve od Vukovara do Fruške Gore. Evropska unija je predstavljala i jakog saveznika. Ne uvek i ne bez uobičajenih spoljnopolitičkih i geostrateških kompromisa, ali EU je jasno bila na strani protivnika Miloševićevog režima. I jedna i druga strana u tom savezu – i srpska opoziciona i kritička javnost i čelnici EU – prepoznale su zajedničke političke vrednosti koje su delili, a samim tim su pronašli i sopstvene interese da uđu u stabilno partnerstvo. Sve vlasti posle 2000. do ove, povampirene radikalske, bile su proevropske. Čak i Koštunica, koji je u svojim poznim godinama otkrio evroskepticizam, nije nijednog trenutka zaustavio proces pridruživanja Evropskoj uniji. Štaviše. Demokratske opcije u Srbiji, bile one liberalne, socijaldemokratske ili konzervativne, prepoznale su u EU bar korisnog saveznika, ako ne i prirodno okruženje kom Srbija pripada. Boris Tadić pobedio je 2008. godine sa jasnom proevropskom i to vrednosnom pričom. Bila je to centralna tema kampanje i omogućila je da se formira vlast Demokratske stranke nakon Koštuničinih konzervativaca, koji su Evropi suprotstavili vrlo birački potentno pitanje Kosova. Počeo je proces formalnih pregovora, a u modu su ušle reči poput klastera, benčmarka, zajedničke tekovine ili skrininga. Ceo proces dobio je zastrašujuću birokratsku dimenziju koja je, koliko krivicom srpskih vlasti i civilnog društva, toliko i krivicom same EU, bacila u senku svako smisleno objašnjenje i razlog za pristupanje.
A ONDA SU DOŠLI ONI
No, i pored ove birokratizacije i ogromnog jaza koji se godinama stvarao između građana i evropskih integracija, Vučićevi presvučeni radikali ipak su na vlast došli na proevropskoj agendi. Štaviše, tvrdili su da oni to mogu brže i bolje, da će se obračunati sa korupcijom, koja je jedna od ključnih prepreki reformama neophodnim za izgradnju pravne države, a samim tim i za učlanjenje u klub evropskih država. Nisu građani jedini koji su progutali ovu retoriku. Prizemni populizam zasnovan na medijskim hapšenjima prethodno demonizovanih pojedinaca – koji uvek razara pravnu državu, a nipošto je ne gradi – naišao je na odobravanje čak i u strukturama EU i u delu država članica. Već to je trebalo da bude signal da su se mnogi u EU, ako su uspeli da pomešaju lov na veštice i institucionalnu borbu protiv korupcije, prilično udaljili od sopstvenih vrednosti. Kao u priči o škorpiji i žabi, Vučićeva vlast brzo je pokazala svoju narav. Izgradnja autokratske države sama po sebi je potpuna suprotnost vrednostima na kojima je zasnovana Evropska unija. Demokratsko državno uređenje, koje podrazumeva bar relativno slobodne i fer izbore i medijski pluralizam, apsolutni je minimum da bi država uopšte mogla da razmišlja o ispunjenju političkih kriterijuma za pristup EU. A ni on, naravno, nije dovoljan, jer je samo osnov na kom se kasnije grade nezavisne institucije, podela vlasti, zaštita marginalizovanih grupa, vladavina prava, borba protiv kriminala i korupcije, dobrosusedski odnosi… Čak ni takav apsolutni minimum Vučićeva vlast nije zadovoljavala, jer su svi izbori nakon 2012. bili opterećeni neregularnostima, sve većim kako je vreme proticalo. Pozivi vlastima da nastavi sa reformama ili da unaprede zakonodavstvo bili su sami po sebi besmisleni. Autokratska vlast se ne reformiše, ona se ruši, jer čim vladar ima autokratske tendencije, to znači da nema nikakvu nameru da uspostavlja demokratiju. Danas su Srbija i Evropska unija dalje nego ikada nakon 2000. Proces evropskih integracija odavno je zaustavljen. Nema novih poglavlja, čak ni njihovog otvaranja, a o zatvaranju da se i ne govori. Kada se uporedi sa susednim državama koje su na ovom putu, pre svega sa Crnom Gorom, ali sve više i sa Albanijom, uočava se značajno zaostajanje Srbije. Nacionalni konvent za EU, široka mreža civilnog društva kojoj su srpska skupština i vlada i formalno dodelile mesto u celom procesu EU integracija, zamrzao je saradnju sa vlastima u Srbiji zbog postupaka tokom studentskih i građanskih demonstracija. Pritom, u programskom savetu Konventa sede velikim delom predstavnici sektora poznati po bliskoj saradnji i brojnim partnerskim projektima sa institucijama, a ne ljudskopravaši od kojih bi se očekivao radikalniji odgovor na autokratske tendencije u Srbiji. Sve ovo su pokazatelji da srpska vlast više ni prividno nije na putu evropskih integracija…