Novi Magazin

NEUSPEH EVROPSKIH INTEGRACIJA SRBIJE I TURSKE

Na carigradskom drumu

Ono što iz današnje perspektive čini posebnu sličnost između dve zemlje jeste njihov neuspeh u politici evropskih integracija, koji je imao uporedive negativne efekte na njihovu unutrašnju i spoljnu politiku.

Posmatrano prema geopolitičkim karakteristikama Srbija pomalo podseća na Tursku, iako su dve zemlje u različitim svetskim i ekonomskim „ligama.“ Turska je članica G- 20 i desetak puta je demografski, geografski i ekonomski veća od Srbije. Dve zemlje se kulturološki kao i sociološki drastično razlikuju – religija i bliža i dalja istorija. Turska vojska je nakon SAD najveća među članicama NATO, a njen ključni geografski položaj između dva kontinenata i tri mora čini je realnom regionalnom silom koja na razne načine utiče na svoje susedstvo na Bliskom Istoku, Centralnoj Aziji, Kavkazu, Mediteranu i Balkanu. Srbija podseća tek na „malog brata“ zemlje Ataturkovih potomaka. Kao kontinentalna i podunavska zemlja, Srbija se nalazi u centru Balkana i svojom pozicijom, relativnom veličinom (u odnosu na manje susede), kao i brojem suseda (osam u odnosu na 11 u slučaju Turske) deluje u kompleksnom okruženju, a njena politika (unutrašnja i spoljna) direktno ili indirektno ima uticaja na susede (tzv. „Zapadni Balkan“). Ono što iz današnje perspektive čini posebnu sličnost između dve zemlje je njihov neuspeh u politici evropske integracije koji je imao uporedive negativne efekte na njihovu unutrašnju i spoljnu politiku – opet u različitim proporcijama imajući u vidu njihove velike sociološke i političke razlike. I Srbija – a Turska još mnogo više – drastično su se udaljile od osnovnih političkih kriterija iz Kopenhagena koji predstavljaju minimalni uslov za članstvo u EU.
ZAGUBLJENA MOĆ:
U oba slučaja proces „evropeizacije“ njihovih političkih sistema tokom poslednje decenije nije uspeo. U istom smislu, u spoljnoj politici i jedna i druga zemlja su uglavnom odustale od usklađivanjem sa Zajedničkom spoljnom i bezbednosnom politikom EU. U slučaju Turske to je bilo još drastičnije, iako se radi o članici NATO. Turska se uskladila sa samo osam odsto međunarodnih izjava EU u odnosu prema 51 odsto kod Srbije u 2024. godini. Ovo udaljavanje je svaki put bila posledica nepostojanja realne perspektive članstva u doglednom periodu u kombinaciji sa različitim spoljnopolitičkim ili bezbednosnim u slučaju Turske izazovima (rat u Ukrajini i reakcije EU). kao i manje ili više zamrznutim konfliktima koji su od vitalnog značaja za jednu ili drugu zemlju (pitanje Kosova u slučaju Srbije, kiparski problem i kurdsko pitanje u slučaju Turske, povezano i sa ratovima u Siriji i Iraku i dr. Primetna je uzročno-posledična veza između dužine ulaska u članstvo EU i ozbiljnosti reformi u zemlji kandidatu, koje se sprovode u skladu sa Kopenhaškim kriterijumima i uslovima za članstvo Unije. Krajem prošlog i početkom ovoga veka, EU je imala daleko veću „transformacionu moć“ na zemlje kandidate za članstvo, jer su pregovori o pristupanju trajali jedan do najviše dva politička ciklusa. Tako je, na primer Estonija podnela zahtev za članstvo u EU 1995, pregovori su otpočeli 1998, a završeni 2002, da bi, nakon ratifikacije ugovora, Estonija uz devet drugih zemalja ušla u EU 2004. Pregovori su efektivno trajali nešto više od četiri godine, a formalno – od podnošenja zahteva do članstva prošlo je devet godina…
PRIMER SRBIJE:
Dok je Turska od početka pristupnih pregovora u javnosti i političkim krugovima pojedinih država članica EU bila sporna kao kandidat i imala realno male šanse da realizuje članstvo u EU, to nije bio slučaj sa Srbijom početkom veka. Nakon Solunskog samita EU-ZB 2003. godine Srbija je zajedno sa celim Zapadnim Balkanom uključena u kategoriju „potencijalnih kandidata“ za članstvo EU. Međutim, Srbija tokom prve decenije ovog veka nije ostvarila dovoljnu unutrašnju političku koheziju (problemi odnosa sa Crnom Gorom, Kosovo, obaveze prema Haškom tribunalu itd.) da bi iskoristila tadašnji „momentum“ za pristupanje. Poslednji voz ka EU sa Zapadnog Balkana uhvatila je samo Hrvatska 2013. godine. Hrvatski pregovori su realno trajali od 2005-2011, tj. šest godina. U periodu predsedavanja Srbiji Borisa Tadića, tj. dominacije Demokratske stranke u vladi Srbije (2008-2012) došlo je do pomaka – iako jako sporo – ka stvaranju uslova za početak pregovora o članstvu. Kandidatura za EU je podnesena 2009. godine, nakon finalizacije sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju EU- Srbija. Pregovori o pristupanju EU su formalno otvoreni dolaskom SNS – SPS koalicije na vlast i paralelno sa zaključenjem „Prvog Briselskog sporazuma iz dijaloga“ Beograda i Prištine…
UTICAJ GUBITKA PERSPEKTIVE:
Kao i u slučaju Turske, gubitak jasne perspektive članstva u EU je imao za posledicu urušavanje demokratskih institucija i načela vladavine prava u Srbiji. Godine 2020. u Srbiji su održani parlamentarni izbori koje je gotovo cela opozicija bojkotovala. Period krize uzrokovane pandemijom virusa kovid-19 pojačao je autoritarne trendove. Turska je 2021. godine prema ocenama Freedom housa bila na 2. mestu u svetu među zemljama u kojima su pale demokratske slobode tokom deset prethodnih godina. Na istoj tabeli Srbija je zauzela 18 mesto. Srbija je od „slobodne zemlje“ nakon 2019. godine postala „delimično slobodna zemlja“. Slične su ocene i kada su u pitanju medijske slobode ili percepcija stepena korupcije. Da zaključimo, sa gubitkom realne perspektive ulaska u EU u doglednom periodu, gubi se u praksi transformaciona moć EU na zemlju kandidata i njen realni uticaj se smanjuje. Ovo se jasno pokazalo u slučajevima Turske, odnosno Srbije – iako ne u istoj meri. I turski i srpski režim su, uz napuštanje demokratske agende, svoje unutrašnje ciljeve usmerili na ekonomski domen (mnogo uspešnije u turskom slučaju). U spoljnopolitičkoj areni, gde Turska ima, po rečima njenog nekadašnjeg ministra spoljnih poslova Ahmeta Davatoglua, mnogo veću „stratešku dubinu“ od Srbije, ova zemlja je preduzela aktivnu politiku jačanja svog mekog uticaja i tvrde moći u okruženju. S druge strane, srpski režim je ušao u proces transakcionih međunarodnih veza sa nizom zemalja od Kine do zemalja Zaliva, pokušavajući da privremeni gubitak evropske perspektive zameni kratkotrajne ekonomske koristi za vladajuću koaliciju na vrhu. Imajući u vidu tadašnje ograničene ambicije politike proširenja, EU je u praksi uglavnom ignorisala klizanje ka autoritarnom režimu u Srbiji, dok je Evropska komisija stanje stvari „primala k znanju“ samo u svojim godišnjim izveštajima o zemljama kandidatima…