Vreme

ODGOVOR VLASTI NA MIRNE PROTESTE

Prizivanje rata u ime mira

Režim i njegovi mediji mesecima na sva zvona trube o “građanskom ratu”, a vlast je jedina koja ima patent na mir i stabilnost – naravno, uz pomoć propagandne mašinerije i upotrebe sile.

“To je propagandna taktika SNS-a koja kaže: ‘nasilje je svuda, teroristi nas okružuju, ali tu smo mi da vas spasemo’”, objašnjava za “Vreme” profesorka komunikologije Jelena Kleut. U ponedeljak 14. aprila, studenti su izveli još jednu iznenadnu akciju blokade oba javna medijska servisa. Televizija N1 poslala je reportere na lice mesta, ali nije bila jedina; uživo uključenje iz Takovske ulice imao je i Informer, a u studiju ove televizije sedela su dobro poznata lica – glavni i odgovorni urednik Dragan J. Vučićević i njegova desna ruka Dejan Vukelić, spremni da svojim gledaocima seciraju svaki detalj novog studentskog protesta. Pokušala je ekipa Informera da probije blokadu u Takovskoj, ali joj nije dopušteno. Dok je jedan od studenata uživo u programu objašnjavao da je Informer “hteo da prođe iza njihovih linija”, Vučićevuć i Vukelić su besneli u svojim tapaciranim stolicama. “Vidi malog teroristu”, otelo se Vukeliću. “Kako dobro poznaje terminologiju”, dodao je zamenik glavnog i odgovornog urednika Informera. Opaska je prošla maltene neprimetno – reč “terorista” je u studiju u Bulevaru Peka Dapčevića proteklih meseci postala deo redovnog vokabulara, a koristi se kao da se radi o nekakvoj terapiji – za poboljšanje crevne fl ore, na prazan stomak popiti dva “terorizma”, i tako tri puta dnevno. Usaglasila su se, ipak, dvojica urednika da “koliko god da je terorista ispred RTS-a, nije malo”. “Pa i 1300 terorista je veliki broj”, čulo se u kakofoniji glasova. Ko je od dvojice urednika izneo procenu broja “terorista” ne možemo sa sigurnošću reći jer su glasovi DJV-a i njegovog Petka – sa jednim “J” manje u imenu – tokom vremena zadobili iste karakteristike, pa se neretko ne mogu razaznati jedan od drugog. Tako je emisija nastavljena redovnim tokom, kao da nije nekoliko puta izgovorena ta strašna kvalifi kacija: terorista. Neprijatelj države i nasilnik koji koristi strah kako bi ostvario svoje ciljeve. Prema ocenama Informera, ulice su u poslednje vreme preplavili teroristi, željni krvi i građanskog rata. Ali ne govori o terorizmu i građanskom ratu samo Informer, tabloid nad tabloidima.
KO POZIVA NA GRAĐANSKI RAT
“Hoćete da spaljujete skupštine? Hoćete da progonite ljude? Da tučete ljude na ulicama?”, upitao je predsednik Srbije Aleksandar Vučić u subotu 12. aprila, gledajući sa bine u nekoliko desetina hiljada svojih pristalica, pristiglih i dovučenih iz čitave Srbije. Pitanje nije bilo upućeno onima ispred Skupštine – neki drugi građani su u trenutku Vučićevog govora zviždali i lupali u šerpe sa svojih prozora, nezadovoljni prizorom iz centra Beograda. I kada je zamrlo skandiranje “Aco, Srbine” i počeo vatromet, zviždanje nije prestalo. Verovatno se na Trgu Nikole Pašića nije čuo ovaj mali bunt “onih drugih”, stalnog izvora sekiracije najviših državnih funkcionera. Zbog njih, navodno, Srbija ekonomski stagnira, rizikuje svoju stabilnost i svakog dana se sve više približava građanskom ratu, toj zastrašujućoj sintagmi koja, kako vreme odmiče, sve češće biva prevaljena preko usana naprednjaka. Ko i zašto u Srbiji poziva na građanski rat? Kome se ovakva poruka šalje? Na kraju, koliko su trajne posledice koje iznošenje ovako teških reči može imati na javnost? “Sve poruke koje režim šalje upućene su, pre svega, njihovim biračima”, objašnjava za “Vreme” profesorka komunikologije na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu Jelena Kleut. Ona ističe da svaki put kada pominje rat, terorizam ili bilo koju drugu semantičku odrednicu koja upućuje na nasilje, režim radi dve stvari. “Prvo, delegitimišu one kojima pripisuju želju za nasiljem. Drugo, otvaraju sebi manevarski prostor da na to nasilje odgovore: agresijom, represijom, hapšenjima, privođenjima, policijom, disciplinskim prijavama”, kaže sagovornica “Vremena”. Kako objašnjava, “građanski rat” je posebno problematična fraza: “Time se utire put da neke od zarobljenih institucija deluju po takvoj karakterizaciji ponašanja. Svojim rečima nastoje da otvore prostor za neka dela”. Do toga je, naposletku, i došlo. Iako su sporadične poruke vlasti o građanskom ratu provejavale već u prvim mesecima studentskih protesta, do istinske radikalizacije došlo je uoči velikog studentskog i građanskog skupa 15. marta. Danima je predsednik Srbije, šetajući od studija do studija, za taj dan predviđao “veliko nasilje”. Kada je, dva dana pred protest 15. marta, nekoliko režimskih televizija objavilo fi lm o navodnom državnom udaru i planiranom upadu u zgradu RTS-a, usledilo je još jedno obraćanje predsednika i horski izveštaj medija pod kontrolom vlasti o tome da je “razotkriven plan za građanski rat”. U stvarnosti, radilo se o kafanskom lupetanju nekolicine aktivista prisluškivanih u prostorijama novosadskog odbora Pokreta slobodnih građana, koji je medijima dostavljen nelegalno. Ipak, priča o tome da su oni pokušali da izazovu građanski rat uveliko je otišla u etar. Ne samo da su prisluškivani aktivisti zatvoreni od 14. marta, već im je pritvor prošle nedelje produžen za dodatnih 30 dana. “Kada kažete da je neko planirao nasilno rušenje ustavnog poretka, a pre toga ste mesecima te ljude karakterisali kao nasilnike i teroriste, vi ste signalizirali ne samo tužilaštvu, već i javnosti kojoj se oni obraćaju, da je sasvim logično i prirodno da ljudi zaglave nekoliko nedelja u zatvoru”, kaže Jelena Kleut.
ZA NEPOSLUŠNE ZASTRAŠIVANJE…
Kako u praksi funkcioniše medijski topli zec kroz koji se provlače protivnici režima, najbolje se vidi na primeru kolumniste Peščanika Dejana Ilića, privedenog 10. aprila pod optužbom za krivično delo “izazivanje panike i nereda”. Razlog privođenja je Ilićeva izjava data još 29. marta, kada je na pitanje novinara o prelaznoj vladi, on rekao da u njoj vidi pravo rešenje za izlazak iz krize. “Imate da birate, ili ćete tim ljudima otvoriti vrata da se sklone, a otvaranje vrata je i ta prelazna vlada, ili ćete se pomiriti s tim da će teći krv ulicama, da ćemo izgubiti ne znam koliko života i ne znamo čije živote, da bismo se oslobodili njih”, rekao je Ilić tada za Novu. Niko nije video problem u njegovoj izjavi dok portal dnevnog lista “Politika”, deset dana kasnije, nije preneo njegovu izjavu, uz primedbu da se radi o “svojevrsnoj pretećoj poruci”. Usledilo je privođenje Ilića, koji je kasnije istog dana pušten na slobodu. Verbalni delikt, krivično delo na osnovu kojeg su zatvarani, progonjeni i proterivani oni koji su kritikovali poteze vlasti u doba komunizma, ukinut je 1989. godine. Slučaj Dejana Ilića pokazuje, međutim, da se ovaj vid represije vraća na mala vrata i to kroz optužbu za “izazivanje panike”. Ovo krivično delo idealan je paravan za prikrivenu represiju, jer ostavlja veliki prostor za slobodno tumačenje. Tako se kritičarima vlasti jasno govori da bi trebalo da zadrže jezik za zubima ako ne žele da im se na vrat natovare višegodišnje zatvorske kazne.
TAKTIKE MANIPULACIJE
Formula je jednostavna: izmisli krizu, a zatim je, tobože, rešavaj. U 13 godina vladavine Srpske napredne stranke, ovaj scenario je toliko puta viđen da više ne predstavlja novost. Međutim, priča je ovog puta otišla toliko daleko da postoji stvarna bojazan da izmišljena naprednjačka kriza iz nevidljivog bauka preraste u istinski problem. Vidi se to i po reakcijama javnosti – pojedini građani toliko su zatrovani pričom o rušenju države da su spremni da izvade nož na neistomišljenike, kao vrhunski dokaz patriotizma. “Sva priča o nasilju čini ljude neizmerno zastrašenim zbog toga šta će se dogoditi. Uplašeni ljudi se okreću onome što vide kao oslonac. Tu je propagandna taktika SNS-a koja kaže: ‘Nasilje je svuda, teroristi nas okružuju, ali tu smo mi da vas spasemo’. Uplašeni čovek onda traži slamku spasa i lakše će poverovati da je jedan čovek tu da ih zaštiti od takvog napada”, kaže Jelena Kleut. Kako bi uspešno zastrašio građane, režim koristi različite tehnike ubeđivanja. Prva je “argument strašila”, objašnjava Oliver Tošković, profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu. “Argument strašila funkcioniše tako što pronađete neko strašilo, kao što je terorizam, prikačite ga protivniku i onda ga napadate sa te strane iako to nema nikakve veze sa njim. Argumenti koje je režim koristio ranije više ne pale, pa se zato i upotrebljava terorizam, jer je to nešto što je vremenski blisko i strašno najvećem delu društva, pa i mlađim generacijama”, ističe Tošković. Druga taktika ubeđivanja je “lažna dilema”, dodaje on. “Prvo nazovu neistomišljenike teroristima, a onda pitaju građane da li su za terorizam. Naravno da će svi reći da nisu. Tako se građani stavljaju pred lažan izbor. Inače, ovo je taktika koju režim često koristi. Na primer, kada pitaju građane da li su protiv napretka države”…