Novi Magazin

IZOŠTRENO - DEJAN ATANACKOVIĆ

Žabe, knedle i ratni zločinci

Prisustvovao sam, jednom prilikom, ne metaforičkom već stvarnom gutanju žabe. Pre mnogo godina moj pas Timotije progutao je neku nesrećnu žabicu iako mu to, izgleda, nije bila namera. Žaba je, naprosto, krajnje iritantno skakutala po dvorištu i Timotije to nikako nije mogao da dopusti.

Pojurio je ka njoj, a ona mu je, pre nego što smo je mogli spasti, naizgled sama skočila u usta i on ju je odmah progutao. Nimalo mu se to nije svidelo i dugo je nakon toga izgledao zgađen i zbunjen, pa i nekako postiđen. Možda je posle imao i stomačnih problema, no to s nama, ljudima, nije delio, kao da je hteo da se sve to sa žabom što pre zaboravi.
„Progutaćemo, ako treba, i Lompara“, rekao je pre nekoliko dana moj prijatelj Nebojša Milenković na jednom javnom skupu u Bačkoj Topoli gde je, odgovarajući na pitanje iz publike o studentskoj listi, na kojoj se sada već jasno naziru imena pojedinaca eufemistički nazivanih desničarima, pa i dotičnog apologete ratnih zločinaca, od Milana Nedića do Radovana Karadžića, te da li bi se, kako sam ja razumeo pitanje, u tom slučaju za takvu listu moglo smatrati da može da iznese ikakvu stvarnu promenu. Uobičajeno se metafora gutanja (žaba, knedli, gorkih pilula ili govana) kod nas koristi da bi se reklo da je nešto neophodno prevazići, pobediti sebe i svoja isuviše uska uverenja, suočiti se s neophodnošću neprijatnog ukusa, pa i nečeg što je u neskladu sa shvatanjem morala ili higijene, a radi opšteg dobra koje će, navodno, uslediti odmah nakon te, uostalom, ne tako strašne lične žrtve. U neku ruku, Nebojšin odgovor na duhovit način saopštava da ćemo to što treba progutati samim tim i savladati („nemojte“, kaže, „da od Lompara ne vidimo slobodu“) smestiti negde u mračnu dubinu organa za varenje za koje se uostalom i vezuje pojam griže savesti, one savesti što grize iznutra, a gde je, uostalom, tokom decenija sramote i moralnih poraza svašta završilo, te ostalo tu, nesvareno i preneto mlađim generacijama kao nasleđe hroničnih stomačnih tegoba.
Podržavam studentsku listu. Mnogo puta sam to rekao i javno i privatno, i prijateljima, i nepoznatima, i studentima. Da li podržavati studentsku listu znači beslovesno ponavljati tu rečenicu i ostavljati studente u nevolji u kojoj su se, recimo to otvoreno, našli time što ni krivi ni dužni trpe nasleđene probavne probleme ovog društva? Pa ne bih rekao.
Podržavati studente danas, kao uostalom i u svemu što se stvarnog života tiče, ne može da bude stvar slepog prepuštanja vođstvu iako bi to mnogi želeli po stečenoj navici. Nije to isto što i solidarnost, nije isto što i politička doslednost – vrednosti koje su sami studenti kao malo ko pre njih ovde ustanovili. U trenutku kada vidite da vam se neko blizak nalazi u nevolji, pa nećete mu pomoći time što ćete ga nevolji prepustiti, sa izgovorom da on sve o svojoj nevolji, pa i vašoj, zna bolje od vas. Podrška studentskoj listi, uostalom, za većinu građana i nije podrška pojedincima jer njihova imena javnosti uglavnom nisu poznata. To je podrška svemu što su studenti dali, ustajući protiv nepravde, a što su građani jasno identifi kovali kao drugačiju, neočekivanu mudrost i organizovanost generacije koja nam se, možda, donedavno činila izgubljenom.
Ne mislim da je neobjavljivanje liste dobra odluka, pa ni da je jedini razlog za to zaštita od tabloidnih napada. Za republičke izbore u datom času i okolnostima ionako nema izgleda, ali za izabrane predstavnike studenata već bi sada bilo i te kako mnogo posla: da obilaze gradove i sela, baš kao što su to studenti činili, da, ako ne peške ili biciklom, onda nekim komotnijim i bržim načinom smesta odu do Strazbura i Brisela i ustanove dugoročne principe podrške Evrope evropskoj Srbiji, uključujući sankcije za sve funkcionere aktuelnog srpskog režima i s režimom povezane hulje i ostale biznismene. Da ih obaveste da nema ništa od litijuma, da nema ništa od Ekspoa (koji se, uostalom, Brisela i ne tiče), ali da ima mnogo toga što evropska Srbija može da ponudi, na obostranu radost i zarad ubrzanog puta ka članstvu u EU, te i evropske političke i fi nansijske podrške, kao što su mnoga neokončana, pa i nezapočeta međunacionalna pomirenja i dugoročna politička stabilnost (stvarna, a ne stabilokratska) ovog dela evropskog kontinenta.
Jer evo, spremaju se opozicionoj Srbiji i knedle, i žabe, i još štošta za gutanje. Vraća se (nikud nije ni odlazio) mit o teritorijalnom integritetu na velika vrata srpske antievropske ruševine, takmiči se s raznim drugim oblicima antievropejstva. Kao alternativa režimu nude se, s jedne strane, uobičajeni nedavači i branitelji preambule psihotičnog srpskog Ustava, a sa druge bizarne antiglobalističke zamlate koje infantilno zamišljaju neku anahronu i od svega „nezavisnu“ Srbiju, naravno, ne toliko nezavisnu od kineskih rudnika i ruskih paravojnih logora koliko od mrskog evropskog kolonizatora. Jeste, lepo je zalagati se za pluralizam, heterogenost, raznolikost političkih ideja, koliko ima lepih reči da se opiše ovo stanje obezglavljenosti i zamajavanja pred pogubnim uplivom režimskih derivata na teren borbe protiv režima. Ne, nijedna politička grupacija u Srbiji od koje se očekuje razum i razboritost nije i ne može da bude „heterogena“ kad je u pitanju jedan osnovni cilj i prioritet, a to je preživljavanje Srbije. Taj prioritet ozbiljno je narušen u času kada se opoziciono opredeljenim građanima nameće kao normalno, nekažnjivo, pa i poželjno javno slavljenje rođendana ratnog zločinca odgovornog za smrt hiljada naših komšija, ubice koji se godinama kukavički krio pod lažnim imenom i koga je deo potuljene zločinačke Srbije devedesetih, iste ove koja nam danas uništava živote, čuvao i krio od nas – čak i da oni što ga slave samo čuče u nekom zamračenom ćošku studentske liste.
Nije da se sloboda ne vidi od Lompara. Nad slobodom se samo nadvija senka jedne već mnogo puta viđene iracionalnosti i kompromisa sa elementarnom ljudskošću, čemu ovo društvo, ako ikada želi da ispliva iz poganog mulja, nikada više ne sme okretati leđa.