Vreme

IMAMO LJUDE KOJI ĆE SE OBRAČUNATI SA KRIMINALOM

Intervju: Jovo Bakić, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu

Režim ne zna kud udara. To se vidi po, čak i za njegove standarde učestalim, javnim obraćanjima nepomenika. Vidi se i po tome što je pogubljen i konfuzan, a često se građanima obraća i u vidno alkoholisanom stanju. Samokontrola nikada nije bila njegova jača strana, a sada je potpuno nestala.

Slabost se ogleda i u metodi borbe protiv masovnog studentskog i građanskog pokreta. Metoda se zove – majmunsko oponašanje. Njihov položaj je sve gori kako vreme odmiče. Ne samo na političkom nego i na ekonomskom planu. Plate kasne, budžetska sredstva su sve tanja. Ogroman je spisak javnih ličnosti koje naprednjački režim i njegov vođa ne mogu organski da podnesu. U oštroj konkurenciji za poziciju jednog od najomraženijih izborio se profesor sociologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu Jovo Bakić.
Ne samo zbog toga što je dugogodišnji oštar kritičar vlasti sa znanjem kako funkcionišu autoratarni i totalitarni sistemi i koje su njihove slabe tačke već i zbog specifi čnog i nekonvencionalnog nastupa. Često je bez dlake na jeziku, a retko koji građanin ove zemlje, sa koje god strane reke bio, ne zna da je Bakić autor rado prihvaćenih termina kao što su “kuvanje govedine”, “dinstanje”, “nepomenik”, i rečenice koja pomalo već jeste, a kani da postane u potpunosti proročka: građani će “režimlije” na kraju priče juriti po ulicama. Često na meti i vladara i medija pod njegovom kontrolom i drugih abonenata vlasti. Sa pretnjama je već naučio živeti. Na početku razgovora pokušavamo ukratko da sumiramo proteklih deset i po meseci studentskog i građanskog bunta, odakle smo krenuli, dokle smo došli.
“Naše društvo je u veoma ozbiljnim, višedecenijskim problemima, još od uvođenja lažnog višestranačja. Poslednjih 13 godina svedočimo metastazi bolesti političkog sistema kao generatora društvenih boleština. Nakon 2012. godine građani su bili prvo zbunjeni, a onda su upali u dugogodišnju apatiju – trebalo je vremena da shvate da je organizovani kriminal oteo i zarobio državu, te da brojne tragedije koje nam se dešavaju nisu slučajnost, već logičan ishod te činjenice. Shvatili su i da na vrhu države imamo izrazito autoritarnu i psihičku labilnu ličnost koja ima nerealnu predstavu o svojoj ulozi u srpskoj, evropskoj i svetskoj istoriji i koja samom sobom, svojom upletenošću u organizovani kriminal, kao i protivustavnom željom da sve kontroliše – predstavlja društvenu opasnost. Primerice, Nataša Vukšić, njegova bliska saradnica iz predsedničkog kabineta, sazivala je i vodila sastanke, odnosno zajedno s njim kršila ustav i odluke nadležnih institucija o radovima na železnici, požurujući ceo proces, poskupljujući cenu radova i dovodeći naposletku do tragedije u Novom Sadu. Smrt ispod nadstrešnice mogla je da snađe svakoga od nas. Stoga su ljudi ustali da brane i svoj život i društvo koje se našlo pred pitanjem opstanka”, kaže Jovo Bakić na početku razgovora za “Vreme”.
Na čelu protesta su, neprikosnoveno, mladi ljudi. Da li se može reći da su oni, ako toga baš i nisu bili potpuno svesni, bukvalno osećali da im se otima budućnost? Govorim o počecima protesta.
– Nije slučajno to što su na čelu bunta studenti. Oni ulažu mnogo truda da završe relativno ozbiljne fakultete – Univerzitet u Beogradu je i dalje prilično visoko rangiran na evropskim i svetskim listama – a istovremeno vide da taj trud i stečeno znanje sve više gube značaj. Neki drugi kupe diplomu, učlane se u stranku i napreduju velikom brzinom. Iz tog saznanja, za koje je vremenom bivalo sve više dokaza, krenuli su u protest. Važno je to što im se priključila akademska zajednica. Univerziteti su konačno ponovo postali zajednice studenata i njihovih nastavnika. Važno je i to što su se pokretu priključili bezobrazno poniženi prosvetni radnici u osnovnom i srednjem obrazovanju. Ova bitka se tako pretvorila u borbu nauke i prosvete protiv nestručnosti i kriminala. Istovremeno, to je i borba akademske zajednice za vlastiti i opstanak društva. Društvo ne može da opstane ako ga vode neobrazovani ljudi s kupljenim diplomama. Njima je prodaja sopstvenog dostojanstva kroz korupciju kao da kažu “dobar dan”. To zakonomerno proizvodi tragediju za tragedijom.
Od tih saznanja i početka borbe, gde smo danas stigli? Neki kažu da ih sve ovo podseća na neku daleku rundu dva grogirana boksera, koji se jedva drže na nogama. Vi ste više puta govorili da je vlast poljuljana i dezorijentisana, ali kako realno stoji stvar sa pokretom bunta?
– Da je režim grogiran, u to nema nikakve sumnje. No, kada je reč o studentskom pokretu, njegovo delanje je dobro promišljeno, uporno, a vrlo je vidljiva i rešenost da se ide do kraja. Energija katkad, sasvim razumljivo, privremeno oslabi, ali se brzo, blagodareći i glupostima režima, obnavlja. Građanski zborovi su takođe veoma važni za održavanje te energije. Režim je pak potpuno kompromitovan i na putu je bez povratka. O tome najbolje svedoče bezbrojne i utoliko komičnije objave navodnih pobeda nad tobožnjom obojenom revolucijom, kao i jadan izgled nepomenika dok ih objavljuje. Iza činjenice da ne sme da raspiše izbore krije se ogroman strah od gubitka slobode nakon njih. Kada se protiv vođa režima pokrenu istrage, biće u veoma nezavidnoj situaciji. Poslednja linija odbrane jeste angažman kriminalaca. Kopiraju nacističku Nemačku iz tridesetih godina prošloga stoleća ili ‘crnokošuljaše’ iz fašističke Italije.
To i ne kriju: njihovi kriminalci takođe nose crnu odeću, simbolično. Protivnike nazivaju ‘ustašama’, a crna boja je upravo kod ustaša bila zastupljena. Pokušavaju da zaplaše građane. Međutim, u tome neće uspeti. Ovo nije obična, već egzistencijalna politika. Ako bi režim slučajno pobedio, a ja sam ubeđen da neće, prosto ćemo izgubiti mogućnost da postojimo i kao društvo i kao pojedinci. Naći ćemo se pred izborom: ili ćemo napustiti zemlju ili ćemo postati robovi organizovanog kriminala. Već odavno kod nas postoje robovi organizovanog kriminala, to su oni koji za bedne pare glume dekor neuračunljivom vođi i kriminalcima oko njega. Čini se da “crnokošuljaši” ne brane toliko vođu koliko sami sebe? Brane oni i vođu i sebe. Kada dođe trenutak za ispitivanje njihovog delovanja, najveći deo će morati da se nađe pred sudom. Videli smo da među njima ima i različitih opštinskih, gradskih ili republičkih funkcionera.
Kakva je to tragedija: kao javni funkcioner, a zbog nezakonitih radnji u koje si upleten slobodnom voljom ili glupošću, i zbog toga što znaš da nikada ne bi bio na tom položaju kada bi merilo bilo obrazovanje i stručnost – oblačiš se u crno, maskiraš i fi zički nasrćeš na građane, zajedno s najokorelijim kriminalcima. Šta mislite o dramatično pojačanoj represiji, ali i o smenama ljudi u policiji i drugde, o napadima na pravosuđe, potpuno poludeloj režimskoj propagandi, kontramitinzima? Da li je sve ovo znak slabosti ili snage režima? Režim ne zna kud udara. To se vidi po, čak i za njegove standarde učestalim, javnim obraćanjima nepomenika. Vidi se i po tome što je pogubljen i konfuzan, a često se građanima obraća i u vidno alkoholisanom stanju. Samokontrola nikada nije bila njegova jača strana, a sada je potpuno nestala. Slabost se ogleda i u metodi borbe protiv masovnog studentskog i građanskog pokreta. Metoda se zove – majmunsko oponašanje. Studenti trče, evo i oni će trčati, studenti voze bicikle, evo i oni će voziti bicikle, studenti imaju bajkere, evo i oni će imati bajkere… Nisu u stanju da smisle ništa originalno, deset meseci su u defanzivi, grčevito se bore za opstanak. Njihov položaj je sve gori kako vreme odmiče. Ne samo na političkom nego i na ekonomskom planu. Plate kasne, budžetska sredstva su sve tanja. Uzgred, i tu se vidi da država i organizovani kriminal žive u simbiozi. Sa jedne strane, režim organizovanom kriminalu obezbeđuje unosne poslove i ekstraprofi te, a sa druge strane – ovaj je dužan da državi vrati deo novaca kada joj je potreban za plate i penzije…
Negde u maju ste konstatovali da zapadni mediji protestima u Srbiji posvećuju mnogo manje vremena nego što zaslužuju. U međuvremenu se situacija ponešto promenila, a i poruke koje dolaze od evropskih političara mnogo su rezolutnije nego ranije. Da li je došlo do suštinske promene odnosa EU prema Vučiću, kako neki tvrde?
– NIje došlo do suštinske promene, ali nekog pomaka ipak ima. Sve ovo dugo traje. Njihov čovek u Srbiji, da ga tako nazovem, dugo je bio uspešan u učvršćivanju stabilokratije. To je ono što njih zanima, a po strani su stavljali kakvo je stanje u državi, institucijama, u kako ponižavajućim uslovima rade radnici u Srbiji, u kako se teškim uslovima nalaze nezavisni mediji. Međutim, poslednjih deset meseci pokazuju da on nije više sposoban da isporučuje stabilnost. Zato je krajem leta snažno pojačao represiju, sa idejom da stvari silom dovede do kraja. Izazvao je, očekivano, suprotnu reakciju. Sada je i njemu potpuno jasno da će se protesti nastaviti. Zapadni mediji i novinari sada jasno vide autoritarnu, ogoljenu represiju nad društvom, a oni koji drže do vrednosti ljudskog dostojanstva i slobode, o tome i pišu. Oni političari koji bolje poznaju situaciju, kao recimo Irena Joveva, znaju da je stanje potpuno nenormalno i da je nestabilnost u Srbiji pretnja za celo okruženje. Jasno im je i da se ovde moraju tražiti drugi sagovornici. Treba biti pošten pa reći da ni zapadne zemlje, ali ni Rusija ni Kina, ne znaju s kim bi ovde razgovarali osim s njim. Ali sami su krivi jer su isključivo njega podržavali tokom 13 godina i mirno gledali kako uništava svaku alternativu. Sada će se pojaviti ljudi sa kojima mogu da razgovaraju. Treba biti svestan da je redefi nisanje odnosa EU prema određenoj zemlji kompleksan proces, pošto je u pitanju glomazan sistem odlučivanja. Osim toga, postoje i lične veze nepomenika s nekim evropskim političarima. Režim nije samo kupovao ljude po Srbiji nego i vani. Imali ste lobiste režima na prilično visokim položajima u EU.
Rekli ste da je Vučić do sada uspešno isporučivao stabilnost. No, nije samo stabilnost u pitanju, već i interesi pojedinih država i njihovih kompanija. S tim ćete se sigurno složiti, jer ste i sami često to spominjali. Pre neki dan, recimo, nemački stručnjak Milan Nič reče da od kopanja litijuma nema više ništa.
– Naravno. Nepomenik je rasprodao sve što je mogao. Vlasti pre njega započele su proces, on ga je ubrzao, pojačao i doveo skoro do kraja. Bezmalo cela Srbija postala je eldorado za multinacionalne kompanije, koje ni najmanje računa ne vode o domaćem stanovništvu i uslovima kojima ono živi. Kao uostalom ni režim. Kao da nismo vredni toga da imamo zdrav vazduh, zdravu vodu, zdravu hranu. Homolje se trenutno nalazi na udaru kanadske firme “Dandi”, koja traži zlato. Nadam se da je Nič u pravu, ali još postoji mogućnost da rudnik litijuma uništi celu zapadnu Srbiju. Građani sve više bivaju svesni da odlučuju između toga da li će živeti zdravo ili će dobiti posao sa ropskim uslovima rada. Naravno, sve ovo je složena priča. Postoje jaki interesi i na Zapadu i na Istoku da ovaj režim opstane, upravo zbog rasprodaje resursa. Ako u priču uvedemo i Kosovo, situacija postaje još jasnija. Borisa Tadića su radikali i naprednjaci kritikovali kao najvećeg izdajnika koji je prodao Kosovo. No, za vreme Tadića, Srbi su imali samoupravu bar na severu Kosova, a sada nemaju ništa. S tim u vezi, ostaje pitanje ko je i po čijem naređenju ubio Olivera Ivanovića nakon hajke koja je protiv njega vođena na Pinku. Naposletku, došli smo do toga da Dačić i nepomenik kažu da su ih u pregovorima oko Kosova prevarili. Ako tvrdite da su vas prevarili, znači da ste ili loši političari ili da sada lažete ili i jedno i drugo, tj. da ste politikanti koji glume rodoljubive državnike.
A da li će uopšte biti moguće smeniti režim bez neke podrške izvana?
– Velike sile imaju pogodnu situaciju kada je reč o režimu. Videli smo da ga Putin bezrezervno podržava, a ni Fon der Lajen nije daleko od toga. Setimo se da su za to kod Putina lobirali crkveni velikodostojnici, blateći mladost i pamet Srbije upotrebom režimske propagandne dosetke o “obojenoj revoluciji”, koja se na ruskom zove – što mi se dopada – “cvetnaja revolucija”. Bilo bi zaista lepo da se sve ovo završi kao srpska cvetna revolucija. Nova vlast će morati da redefiniše odnos prema životnoj sredini i preispita status određenih rudnika. To je nešto što zahteva ozbiljnu analizu i javnu raspravu. Što se tiče velikih sila, one imaju mogućnost da izaberu. Ili režim koji je visokokriminalizovan, što im ne smeta, i koji je nestabilan, što im smeta – ili će stati na stranu Srbije u kojoj postoji vladavina prava, demokratske institucije, raznoglasje, javna rasprava, koja gleda na sve strane sveta, ali prvenstveno brine o sopstvenom interesu. One koje u odsudnom času podrže nepomenika, neće moći da računaju na Srbiju; one koje podrže Srbiju, uvažavajući njene legitimne interese, imaće u njoj privrženog partnera…