Vreme

DRŽAVNI UDAR NA GRAĐANE

U susret Grand paradi “vrhovnog komandanta” (3)

U skladu sa logikom koju najčešće ispoljavaju militantni režimi, nakon postavljenih uloga na sceni, režim počinje da dodeljuje ulogu i publici, uz alternacije za kritički raspoložene gledaoce. Ili nastavnike, direktore škola, članove saveta...

Napraviće “vrhovni komandant” studente 2.0, vojnike 2.0, profesore 2.0, lekare 2.0, Dubrovnik 2.0, Srbiju 2.0… Zato život dece i mladih u Srbiji danas podseća na sudbinu neplivača zahvaćenih snažnim vrtlogom koji ih odvlači na samo dno sistema iz kojeg će ih izbaciti kao frustrirane, nedovoljno obrazovane i naoružane. Jedan od načina na koji država masovno degradira i ponižava ljudska bića, odnosno sopstvene građane, i sprovodi strukturalno nasilje, a da to istovremeno smatra uspehom i da ga s ponosom prikazuje celom svetu, te da u sve to ulaže ogromne procente svog GDP-a, jeste militarizacija društva. Organizovanje vojnih parada deo je takve slike sveta. Verovatno nikada u istoriji ljudskog roda građani nisu bili toliko prisiljavani da se ponašaju kao roboti kao na vojnim paradama u savremenoj Kini i Severnoj Koreji. Očigledno je da se ideal i vizija budućnosti koju kinesko rukovodstvo ima za svoje građane sadržani u jednoj specifičnoj AI (veštačkoj inteligenciji): od robota ona pravi humanoide, od ljudskih bića robote.
U tom smislu, vojna parada u Kini, koja je održana početkom septembra ove godine, predstavlja za čovečanstvo do sada neviđeno dostignuće. Kao da je državno rukovodstvo smatralo da su raniji Kinezi u uniformama bili nedovoljno veštački i previše inteligentni, pa je ove parametre poželela da dovede u red (i disciplinu) i proizvede najnoviji model sistema. Takav napor nije ostao nezapažen i neželjen. Najnoviji model kineskog vojnika predstavljen je vrlo specifi čnom društvu – predsedniku Rusije, Belorusije, Severne Koreje, Srbije… I još po nekom predsedniku onih država kojima je zajednička odbojnost prema ljudskim pravima, a tako milo sprovođenje torture i terora prema sopstvenim građanima. Kao i shvatanje da se legitimitet vlasti gradi na automatizaciji vojnika i ogleda u grandioznosti vojnih parada. Biti fascinirana robotizacijom ljudi u uniformama i zastrašujuće ogromnom razornom snagom oružja i oruđa može samo osoba koja svoju egzistenciju i esenciju ne prepoznaje u duhu slobode, lepote i kreacije, već robuje destrukcijama i frustracijama.
I BOJAR I ŠERIF
Kada bi brat Si samo mogao da Aleksandru Vučiću, osobi koja je izgubila svaki legitimitet da se predstavlja kao predsednik svih građana Srbije, pozajmi hiljadu ili dve takvih AI vojnika, da malo marširaju i pred njim, na vojnoj paradi u Beogradu. To bi bila sitnica za Kinu, a tako bi mnogo značila srpskom “vrhovnom komandantu”. Otvorila bi se šansa i za dugoročniju bilateralnu saradnju – kineski vojnici i policajci mogli bi kolegama u Srbiji preneti know-how i lessons delivery, toliko potrebne za gušenje već pobeđene “obojene revolucije”, a na proleće će i izbori u Boru. Najverovatnije je da će ipak “vrhovnom komandantu” na grand paradi u Beogradu 20. septembra biti podastr samo rezultat – kako se to obično kaže – domaće pameti. Jedan manje usavršen model AI od kineskog. Na ovoj, domaćoj pameti treba još uvek dosta raditi jer pokazuje određene slabosti – nedovoljno discipline da bude dovoljno veštačka, a i previše emocionalne i socijalne inteligencije, preostale od prevaziđenog samoupravnog modela.
S tim saznanjem će “vrhovni komandant” morati još dugo da se bori. Jer, onoliko koliko njegov Ćacilend nalikuje pekinškom Zabranjenom carskom gradu, koliko će njegova grand parada nalikovati kineskoj, toliko i njegova uloga u svetskoj politici nalikuje ulozi brata Sija. Možda se baš zbog toga u spoljnoj politici Srbije traga za dobrim balansom između Istoka i Zapada. Ovaj hibridni srpski model spoljne politike samo prividno se oslanja na “tradicionalne” veze i prijateljstva i koketira sa većinski pravoslavno opredeljenim građanima Rusije. On, u stvari, nalikuje ruskoj vojnoj uniformi i autokratskom modelu, ali i vojnoj strukturi SAD-a, ili bojaru koji je gospodar feuda, ali i šerif na američkom Divljem zapadu. Za to vreme se domaća privreda brzo i snažno militarizuje. Motivi takve politike, ili takvih politika srpskog režima, jesu militarizacija i kriminalizacija kao instrumenti apsolutističke vladavine i privatizacije svih resursa, procesa i odnosa u društvu, što je u svim dosadašnjim primerima u istoriji (pa tako i u Rusiji, SAD i Srbiji poslednjih desetak godina) vodilo u eroziju društva i demokratskih procedura, regulativa i praksi, i uvodilo društvo u dezorijentaciju, sukobe, pravni vakuum, paralizu institucija, anomiju, devijaciju i eskalaciju svakog oblika nasilja. Problemi i krize sa kojima će se Srbija uskoro suočiti još uvek nisu ni na horizontu vladinih institucija, a one ne rešavaju ni postojeće. Dapače. Generišu probleme tom brzinom da građanima postaje sve teže da planiraju i organizuju svoj život i za nekoliko dana unapred.
NACIONALNA BEZBEDNOST I POSLEDICE
Terminima militarizam i militarizacija u nauci se označava strategija vlasti da društvo organizuje prema potrebama rata i da pripremu za rat posmatra kao normalnu, poželjnu i najvažniju društvenu aktivnost, kojoj su podređeni svi drugi segmenti društva. U takvom društvu se posebno neguju vrednosti militarizma – centralizacija, hijerarhizacija, disciplina, poslušnost, borbenost i junaštvo – i te vrednosti zaposedaju ili dominiraju nacionalnom kulturom, obrazovanjem, medijima, religijom, politikom i privredom. Militantna vlast nameće građanima pitanje nacionalne bezbednosti kao najvažniji javni interes i prioritet, ali istovremeno zanemaruje pitanje ljudske bezbednosti. U takvoj državi vlast i vlasnici vojno-industrijskog kompleksa, putem medija, koje takođe poseduju, na dnevnom nivou izazivaju kod građana osećanje straha i ugroženosti i podstiču ih da stalno budu posvećeni prevashodno pitanjima nacionalne odbrane.
Na taj način, ogromna državna ulaganja u vojsku i enormna izdvajanja iz državnog budžeta za sektor bezbednosti građanima deluju neophodno i neupitno. Na to koliko je za jedno društvo poguban problem ekspanzije i privatizacije vojno-industrijskog kompleksa upozorio je još Dvajt Ajzenhauer početkom šezdesetih godina prošlog veka, kada je prozvao vojno-industrijski kompleks SAD da urušava temelje demokratskih institucija i građanskog društva, da pribavlja ogroman profi t od odbrambene industrije i korupcije državnih službenika u interesu toga da rat postane organizacioni princip društva, da proizvodi nasilje i militarizuje društvo, i da oružane snage postaju centar ekonomskog i političkog života. Anri Žiru je to stanje okarakterisao kao život u vremenu kada militarne metafore i militarni način na koji se stvari rade postaju do te mere deo života građana da oni jedva prepoznaju preplitanje i spajanje politike i nasilja.
IZVOR NESTABILNOSTI I NASILJA
Istorija, kao i druge društvene i humanističke nauke, uče nas vekovima da takve društvene prakse, strukture i odnosi svako društvo vode u sve dublju krizu. Srbija se kontinuirano i najmanje deset godina kreće putem sve veće političke nestabilnosti i krize, putem sve manje legitimnosti izvršne vlade, sve manje legitimnosti društvene hijerarhije i sve manje društvene kohezije, uz stalni porast socijalnog raslojavanja. Društvo kontaminirano militantnom kulturom nije inkluzivno i tolerantno društvo, pokazuje jasne simptome kolektivnog nereda i teško može da komunicira sa drugim društvima i susednim državama na način poverenja, saradnje i mira, niti može da pronađe unutrašnji potencijal da doprinese istoriji i čovečanstvu idejama humanosti, mira i solidarnosti.
U najboljem slučaju, to će društvo biti samo stalan izvor regionalne nestabilnosti i tenzija. Nekoliko dana pre grand parade, 15. septembra, na Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave, jedino što će građani Srbije imati od praznika jeste gomila nacionalnih zastava koje će visiti baš na svakoj banderi, na svakom autobusu, na svakom ulazu u rastočene i opljačkane državne institucije… I najveći broj prebijenih građana, studenta, profesora i lekara po zatvorima u istoriji Srbije u vreme mira i nezavisnosti. U ime “slobode i srpskog jedinstva”, tužilaštvo će im ponuditi da potpišu priznanje da su teroristi, ološ i ustaše. Baš kao što bi to najbolji student prava i “vrhovni komandant” poželeo.
NAJJAČE ORUŽJE – PODANIŠTVO
Ipak, uprkos silini svog oruđa i oružja kojim Aleksandar Vučić raspolaže, i presvučenim huliganima i batinašima sa oznakama specijalnih jedinica, njegovo najveće oružje jeste podaništvo i strah građana od autoriteta. Strah zaposlenog da šefu kaže “ne”, strah putnika da kondukteru kaže “to nije u redu”, strah učenika da nastavniku kaže “ne želim”, strah pacijenta da lekaru kaže kako “korupcija nije u redu”… Zna Vučić da su za takav strah i poslušnost autoritetu ključni sistem obrazovanja i ekonomska ucenjenost, kao što je prosveta istovremeno i potencijalno najveća šansa za emancipaciju od tog straha. Zna i da bi s još većom militarizacijom školstva i intenzivnijim oblikovanjem školskog programa o politikama identiteta mogao ovladati polugama ključnih sila manipulacije i indoktrinacije dece i mladih i obezbediti dugovečnost svom režimu. Veruje da će sa više “patriotskog” obrazovanja, više nacionalnih zastava po školama, sa češćim stajanjem učenika u stavu mirno dok slušaju intoniranje himne, i sa još većom robotizacijom učenika, dok uniformisani ulaze u učionice, jedan iza drugoga, stvoriti i u Srbiji AI o kakvoj sanja…