Vreme

OVA SITUACIJA - FILIP ŠVARM

Kako je puk’o SNS

Zašto naprednjački kadrovi deluju poput sovjetskih birokrata u pozno doba Leonida Brežnjeva? Zbog čega je u toj partiji čovek čoveku vuk? Koga ona još zastupa izuzev stranačkih tajkuna, korupcionaša, intriganata, lokalnih kabadahija i njihove klijentele uhleba? I šta tu može reći Đuro Macut.

Okupljanje naprednjaka u devedeset i pet gradova Srbije u znak podrške Vučiću nije vijest, već tuča između njih u Veterniku. A baš na tom kontramitingu marširali su Maja Gojković, Vučević i gradonačelnik Novog Sada Žarko Mićin. Oni su tu bili u svojstvu građana specijalne namjene, ništa nisu vidjeli ni čuli. Veternička razmjena aperkata i krošea dolazi pravo iz temelja SNS-a. Dok stranački povjerenici javno pjevaju “Aco Srbine, mi ti se kunemo”, prašte uzajamni obračuni iza zatvorenih vrata. Otprilike prije godinu dana, podilazili su Vučiću stavljanjem vukova na šalice i slične predmete. Ovaj simbol im se pokazao savršeno prikladnim. U SNS-u čovjek je čovjeku vuk. Vučić je partiju izgradio na uzurpaciji javnih resursa. Aktivisti i karijeristi u SNS-u nose u žutoj kesi sa sendvičem i sokom potencijalnu državnu funkciju i pripadajuće bogaćenje na raketni pogon. Uz jakog sponzora i malo sreće, preko noći se može postati direktor javnog poduzeća, gradonačelnik, ministar nečeg i – što da ne – premijer. Sve što je pretendentu potrebno jesu rezultati u utjerivanju glasova svim sredstvima i pregalaštvo u armiranju sultanističkog kulta ličnosti. Sastanci organa SNS-a nisu forumi gdje se utvrđuje stranačka politika, nego poligoni za egzaltirane zakletve na lojalnost. Također i prilika za namještanje biznisa, ugrađivanja, podjele interesnih sfera, raspodjelu sinakura. U teoriji se zna tko je čovjek Maje Gojković, a tko Mirovićev i što mu pripada. Uzdizanja jednih nema bez pada drugih. Otud tolike intrige, prozivanja po tabloidima, a bilo je i tuča po odborima. Ako je ikad postojao bilo kakav entuzijazam unutar SNS-a, davno je ispario.
Ostale su rivalske frakcije u interesno-poslovnoj organizaciji povezane strahom od budućnosti i gubljenja funkcija za koje nisu sposobni, niti dostojni. Ti kadrovi djeluju poput sovjetskih birokrata u pozno doba Leonida Brežnjeva. Šetkaju se od funkcije do funkcije, nepromenljivi, okoštali, prevaziđeni, bez ikakve ideje u glavi, posvećeni vlastitom bogaćenju i kolekciji privilegija. Energija koju proizvode radeći u korist građana nije dovoljna ni za punjenje baterije digitalnog sata. Formalni predsjednik SNS-a Miloš Vučević nalik je dječaku koji za učešće i u najnevinijoj igri mora pitati tatu. Svaki put kad Bata Gašić stane ispred mikrofona, neminovan je skandal. Istupanja i izjave Ane Brnabić odgovaraju iritaciji kože poslije ujeda komarca. Ostali se kreću u rasponu od jednog do drugog člana navedene trojke. No, većina naprednjačkih funkcionera ništa drugo nije u stanju reći izuzev “Zahvaljujući predsedniku Vučiću”…
Rizično je. Tko šuti i radi samo ono što mu se kaže, ne može ni pogriješiti. Ako je ovako u vrhovima SNS-a – a jeste – kako li je tek u njenim nižim nivoima? Sve što sablažnjava na nacionalnom nivou, u lokalu se multiplicira. I sam Vučić to priznaje kada povremeno proziva glavare iz unutrašnjosti. No, drugih nema, a teško da će ih i biti. Primjeri ambicioznih preletača pokazuju zašto svaki od kandidata mora prihvatiti oduzimanje pravne i djelatne sposobnosti prije nego što uđe u program dubinske šešeljizacije. Danas ovo odgovara ispunjavanju prijave za pristanak na krivično procesuiranje. Vučić je najavljivao Pokret za narod i državu ne bi li oživio umornu i ocvalu partiju. Eto novog početka, bez repova naprednjačkih afera i drugih nepočinstava. Koliko ovo odgovara stvarnosti, eno Đure Macuta živog i zdravog, pa neka kaže. On je jedini poznati premijer za čijeg je mandata u zgradi Vlade policija imala mučionicu… Osim nešto malo kozmetike ništa se ne može uraditi u stranci koja statistima plaća aplauze na mitinzima. U ovoj situaciji, Vučić je dospio u najdužu političku krizu u novijoj istoriji. Znajući bolje od ikog kapacitete i rejting svih svojih ljudi, potegao je najjače naprednjačko oružje.
To jest – samog sebe. Njegova obraćanja vjerojatno su donekle stabilizirala stranku i umirila one koji vjeruju da im Vučić lično isplaćuje zarade i penzije, a pride i nabavlja lijekove. Ovo je do sada palilo, ali – hoće li i dalje? Naime, s vremenom je Vučićeva logoreja postala materijal za sprdnju na društvenim mrežama. Stalne prijetnje i njegove tvrdnje o pobjedi nad “obojenom revolucijom” svakodnevno je demantiralo širenje protesta. Kredibilitet šefa države i cijelog SNS-a sa koalicionim partnerima našao se u slobodnom padu. Sve do sredine augusta Vučić je držao SNS na političkoj margini. Umjesto političkih aktivista, oslonio se na plaćene ćacije i batinaše, a stranačke odbore pretvorio u njihove arsenale i servise. Cilj mu je bio da pokaže kako je “tiha većina” konačno digla glavu i stala na crtu “blokaderima”.
Efekt je bio obrnut. Ispalo je da ga na vlasti drže plaćenički eskadroni batinaša i brutalna policija, pa je prinuđen da u stranim novinama piše pisma čitalaca. Interesantno je da nije na Zapadu angažirao nekog profesionalnog širitelja istine o Srbiji. Na kraju, Vučić je ipak isukao partiju. U već poslovičnom kopiranju studenata i pobunjenog društva, pokrenuo je val podrške samom sebi. Ta okupljanja u nešto manje od sto varoši u Srbiji lišena su elementarnog sadržaja. Srž im je u izražavanju plaćene ljubavi šefu države. Sklerotičan kakav jeste, SNS ništa bolje nije mogao smisliti. Ti mitinzi dodatno sluđuju naprednjačke birače. Umjesto da su proaktivni, pokazali su svu raskoš reaktivnosti; umjesto da doprinesu stabilnosti zemlje, dodatno je destabiliziraju; umjesto da pokažu snagu stranke, izvrgavaju je podsmjehu.
U istom okviru Vučić je predstavio “čudesne mere” na određeno vrijeme. Mada građani nemaju ništa protiv jeftinijih kobasica ili majoneze, neusporedivo im je više stalo do okončavanja sistemske korupcije, vladavine prava i demokracije. A ništa od ovog nije u ponudi na rafovima SNS-a. Razaranjem normalnog političkog i parlamentarnog života, Vučić je osakatio i vlastitu partiju. U institucionalnoj pustoši i ona je postala višak, zamijenio ju je Informer kao direktna veza između vođe i naroda. A zašto i ne bi? Ne govori D. J. Vučićević ono što čuje od naprednjačkih ministara i poslanika, već oni ponavljaju njegove rečenice sa “Kolegijuma”…