Novi Magazin

INTERVJU: SRĐAN MILIVOJEVIĆ

Deset meseci od sloma države

Aleksandar Vučić mora da bude primoran da raspiše vanredne izbore i na njima bude savladan. Naš zadatak je da ga na to nateramo masovnošću pobune, solidarnošću i istrajnošću građana. Ne smemo nikako da se spustimo na Vučićev nivo i da na nasilje odgovaramo nasiljem, ali masovnost pobune je garant uspeha...

Srđan Milivojević je osmi predsednik Demokratske stranke od njenog osnivanja ili, kako ko više voli, obnove rada 1990. godine. Premda plejada prvih među jednakima pokazuje nesumnjiv demokratski kapacitet ove stranke, pred Milivojevićem i njegovim saradnicima je ozbiljan, bezmalo sizifovski posao da DS-u vrate uticaj koji je imao na društvo potonjih decenija. Što je težak posao zbog čestih turbulencija unutar stranke, ali i u društvu, uključujući aktuelnu, akutnu desetomesečnu krizu izazvanu padom nadstrešnice na Železničkoj stanici u Novom Sadu 1. novembra 2024, kada je smrtno stradalo 16 ljudi. Nakon čega je opozicija započela proteste, koje su posle nasilja nad studentima FDU preuzeli i značajno pospešili sami studenti.
Možda za početak da mi odgovorite na nemoguće pitanje kako se ovo i kad može završiti?
– Završiće se onog trenutka kad građani Srbije odluče da je trenutak da se – završi. Ne znam da vam kažem hoće li to biti 6, 7. oktobra ili 6, 7. ili 1. novembra, ali svakako je izvesno da će vrlo brzo uslediti kraj ovog režima. To je kao kada biste pitali nekog učesnika Velikog rata koji je bio dan kad je slomljen front, da li je to bilo 15. septembra kad je probijen Solunski front ili je bilo na dan kada je srpska vojska izašla na Kajmakčalan? Za mene kao čoveka, narodnog poslanika i predsednika Demokratske stranke koji se bavi politikom 35 godina važna je činjenica da mi ne obeležavamo deset meseci od pada nadstrešnice – obeležavamo deset meseci od sloma države. Nama je pala država, a deset meseci posle tog tragičnog događaja mi tek imamo prve osumnjičene i privedene, ali vrlo brzo i puštene iz pritvora Tomislava Momirovića i Gorana Vesića, imamo prve naznake nekog trzanja uspavanog pravosuđa, nagoveštaj da će neko tu da odgovara. Samo da vas podsetim, u Severnoj Makedoniji se desila strašna tragedija da je izgorela diskoteka…
U Kočanima?
– U Kočanima, i ti ljudi su posle sedam dana pohapšeni, posle nekoliko meseci procesuirani, pravosnažno osuđeni i upućeni na izdržavanje kazne. Da li je moguće da živimo u zemlji u kojoj deset meseci nema sudskog postupka! Da vas podsetim samo da je u Srbiji otkrivena najveća fabrika za proizvodnju droge Jovanjica, dan pošto je u Mladenovcu uhapšen jedan od narko-dilera koji se bavio distribucijom velike količine narkotika. Taj čovek je ekspresno osuđen, doduše na dan hapšenja proglašen je kumom tadašnjeg predsednika Srpskog pokreta Dveri Boška Obradovića, s kojim nema nikakvih dodirnih tačaka, ali pokušano je neuspešno pravljenje političkog procesa od toga. Čovek je osuđen i upućen na izdržavanje kazne od, mislim, 17 godina. Dan kasnije otkrivena je Jovanjica, a mi još nemamo sudski epilog zato što iza fabrike za proizvodnju droge stoji ne država nego vrh ovog mafijaškog režima. To je jedan od najunosnijih poslova za punjenje crnih budžeta i naravno da ovaj režim neće sam sebi da sudi. U slučaju nadstrešnice imamo egzaktne podatke; mi smo u početku mislili da je neko poslu koji je procenjen na 20 miliona evra digao vrednost na 60 miliona evra i studenti su nedvosmisleno pitali ko je uzeo proviziju od 40 miliona evra. Sada se u ovim predistražnim postupcima Tužilaštva za organizovani kriminal utvrdilo da je to frapantnih 115 miliona evra…
Dolara, doduše za čitav koridor, ne samo stanicu!
– Sto i petnaest miliona, samo za sada. Pokušaću da objasnim poredeći s nekim drugim projektima; bio sam šef Pregovaračkog tima za izgradnju auto-puta Pojate–Preljina. Kada smo taj posao ugovarali jedna od firmi ponudila je 274 miliona evra, neko je u Ministarstvu finansija izračunao da bi to trebalo da košta maksimalno 258 miliona evra, cena je spuštena za još osam miliona evra, ali procenjeno je da država ne može da uđe u taj rizik. Ne pravim lapsus – pod režimom Aleksandra Vučića auto-put Pojate–Preljina kroz moravsku dolinu dostigao je cenu od frapantnih 2,3 milijarde evra.
Bezmalo deset puta više!
– I kada kažemo 115 miliona evra, imam veliki problem da objasnim ljudima koliko je to jer se ovde predstavnici režima vrlo lako bacakaju brojkama. Evo, ako dnevno uštedite hiljadu evra za godinu dana imate 365 hiljada, za deset godina imaćete tri miliona i 650 hiljada, za sto godina 36 miliona, što znači da za malo manje od 500 godina vi imate tih 115 miliona! Koje su oni uzeli na jednom poslu.
Prvog septembra, kada je obeležavano 10 meseci od pada nadstrešnice ili sloma države, kako kažete, bio je i početak školske godine, a najinteresantniji transparent u protestnim šetnjama bio je „srednjoškolci pamte“. Kako to da deca od 18 godina pamte, a stariji lako zaborave, ne 115 miliona nego mnogo više?
– Ima ljudi u ovoj zemlji koji jako dobro pamte. Ja pamtim da je Aleksandar Vučić bio ministar informisanja koji je kazao „osvetiću se kad-tad osvetiti Slavku Ćuruviji za laži koje je o meni objavio Dnevni telegraf“. Tri meseca kasnije tokom bombardovanja Slavko Ćuruvija je ubijen. Vučić je bio član Vlade koja je proterala srpsku vojsku sa Kosova i Metohije, dovela OVK, trepnuli nisu kad je zapaljeno hiljadu crkava i manastira, Srbi kidnapovani i trpani u Žutu kuću. Dok se to događalo on se useljavao u stan od dva ara, nije krenuo da zaštiti srpski narod, imao je valjda išijas – trebalo je izneti regal na peti sprat, a nije bilo struje; bili su to teški napori za jednog mladog radikala. Ima nas koji pamtimo sve, a srednjoškolci vrlo dobro pamte. Imam rođaka koji je imao pet godina kada je Vučić došao na vlast, ta deca ne znaju da je nekada bio neko drugi, oni ne znaju da je bilo bombardovanje 1999, sankcije, novčanice od 500 milijardi dinara, bonovi za šećer, benzin, redovi za mleko, da nismo imali struju…
Nismo imali civilizacijske tekovine. A mi kao generacija koja je iznedrila političke promene 2000. nismo mnogo radili na tome da to sećanje ostane zapisano u udžbenicima. Velika greška je što su neki ljudi mislili da će dolaskom demokratije sve da se reši, što nismo uspeli da vaspitamo generacije na najsvetijim vrednostima kao što su sloboda, istina, pravda, pre svega sloboda. Ljudi misle da se rođenjem u slobodi taj dar zauvek zadržava, ne shvataju da jedan stisak čizme tiranina na grudi nejake demokratije taj poslednji dah slobode istisne, počnemo da živimo neslobodno. Ono što se danas dešava u Srbiji ni okupatori nisu radili, mi prvi put imamo režim koji je u mnogo čemu gori od okupatorskih.
Znate, kada jedan okupator osvoji neku teritoriju, trudi se da mu ti resursi što duže traju, a oni se ponašaju ne kako skakavci koji ostave nešto i za sledeću godinu nego kao termiti – sve unište. Kao da ne postoji dan posle njihove vlasti, sve treba satreti, potrošiti dok su na vlasti zarad njihovog opstanka i zadovoljstva. Nikada nismo imali vlast koja s takvom sladostrašću uživa u uništenju želje i istovremeno biva nagrađena aplauzima dela stanovništva. Šokantno mi je bilo pre neki dan dok sam gledao jednu od ovih parada lopova, srama i bestida u organizaciji SNS i jedna gospođa kaže „za vreme žutih nisam imala ništa, ni penziju, ni zdravstveno osiguranje, dinar jedan nisam primala“, a kad je novinarka pita koliko sad prima, kaže „i dalje ništa ne primam, ovi žuti ništa ne valjaju!“ Pa čekajte, gospođo, šta je s vašom svešću!…