Vreme

OZBILJNO ZEZANJE

Joškin Šiljan, Yess, malo sutra; Salon Muzeja grada Beograda (25. jul – 17. avgust 2025)

Izuzetno je interesantno iskustvo pogledati izložbu Joškina Šiljana nepripremljen. Od 25.jula, tri nivoa Salona Muzeja grada Beograda zauzeta su velikim brojem dela ovog autora, vrlo heterogenih formata i tehnika -od monumentalnih platna i crteža na papiru, do konstrukcija od drveta i lima, kao i multimedijalnih instalacija

Reč je o onoj kategoriji dela savremene umetnosti o kojoj bi cinični posetilac (a na takve uvek valja računati) mogao da kaže kako bi “čak i njegova baba mogla bolje” (što umetnik i sam navodi kao čestu reakciju). Njegove slike su kombinacija apstraktnih formi živog kolorita, naizgled naivno izvedenih fi gura i tekstova ispisanih mešavinom ćirilice i latinice. Neki crteži kao podlogu koriste novinske isečke, karte iz biblioteke, račune, spiskove. I pored najbolje volje, nije moguće naći koherentan, dubok narativ u ovim delima, niti tananu nit koja ih međusobno povezuje. Međutim, Šiljanova dela ni ne teže koherenciji, dubokom (ili bilo kakvom) narativu, niti tananim nitima koje bi celinu trebalo da drže na nekakvom okupu. Njegova dela nisu intelektualizovana priča, nisu svileni portret, niti su sarkastičan osvrt na aktuelnu situaciju u svetu. Njegova dela nisu nužno čak ni konzistentno apstraktna u strogom smislu te reči.
ŽIVOT U DELU
Ali ko je Joškin Šiljan? Pre svega alter ego Nebojše Stojkovića, građevinskog inženjera iz Pirota rođenog 1953. godine. Kako sam kaže, uvek je crtkao, ali nije išao u umetničku školu. Okidač za njegovu umetničku karijeru bio je povreda ruke osamdesetih godina prošlog veka, kada je počeo da se bavi slikanjem kao vidom motoričke vežbe tokom oporavka. Joškin Šiljan se, pak, rađa 1987. godine, kada Stojković počinje ozbiljnije da se bavi slikarstvom: “Ja kao biće postojim paralelno sa ja kao ego, kao Stojković”, kaže Stojković; “jedan može da živi i da bude angažovan, a ovaj drugi ŠŠiljanĆ je ništa, niko i ništa, i on može da radi šta hoće.” Alter ego umetnika možemo u ovom slučaju tumačiti kao otklon od konvencija, način da, nesputan, iskaže ono što ima na umu; to je vrsta nužnog rebrandinga, neophodnog da se i sam umetnik inkorporira u svoju umetnost. Gledajući video-prilog na srednjem nivou izložbe, ne možemo ni na sekund posumnjati u apsolutnu, dubinsku iskrenost u likovnom izrazu ovog umetnika. Njegov prostor za slikanje je jednostavan, napakovan delima neobavezno nagomilanim poput gomile knjiga. Kuća u kojoj živi sa suprugom, prema njegovim rečima, započeta je kao prostorna instalacija. Fasada kuće je delimično prekrivena Šiljanovim slikama (“To često radim; volim da pretvorim objekat u crtež”), a na pitanje da li je završio sa dekoracijom kuće, jednostavno kaže da kod njega “nikad ništa nije gotovo”. Teško je odoleti porivu da Šiljana uporedimo sa Gojom. Nesrećni, gluvi Španac koji se u poznim godinama osamio na periferiji Madrida i zidove svoje kuće (koju su komšijska deca prigodno nazvala Quinta del Sordo) pretvarao u tamne podloge na kojima će izvesti neka od svojih najpoznatijih dela. Iako je Goja sumoran primer, u oba slučaja fascinintna je posvećenost umetnika koji, praktično i doslovno, žive u svom stvaralaštvu, u svome delu. Čini se da je Šiljan umetnik koji naizgled svaki aspekt svog života utapa u umetnost koju stvara. On stvara ne zato što ima plan, koncept ili nameru – on stvara zato što ne zna drugačije. Umetnik koji stvara iz čiste nemogućnosti da radi bilo šta drugo…