Vreme

SRBIJA I EVROPSKA UNIJA

Interesi, realpolitika i cinizam

Izvesno je da režim na vlasti nema apsolutno nikakav interes da Srbija postane članica EU, a građani budu izjednačeni u pravima sa građanima EU. To bi za ovakav režim predstavljalo čin ravan samoukidanju. Imajući u vidu prirodu režima u Srbiji, nije realno očekivati neku promenu u bliskom periodu.

Režim će nastaviti da kreira privid evropskih integracija, dok će istovremeno činiti sve suprotno tome. Izvesnije je da će do promene kursa Srbije doći tek nakon smene sadašnje vlasti. Gde se nalazi Srbija danas, nakon 11 godina od početka pregovora o pristupanju EU? Teorijski gledano, što je kandidat bliži članstvu, to bi zemlja trebalo da bude uređenija u skladu sa uslovima za prijem u Uniju. Na žalost građana Srbije, režim koji upravlja zemljom poslednjih 13 godina učinio je sve da opovrgne tezu da pristupni pregovori utiču na pozitivan razvoj države kandidata, u smislu učvršćivanja demokratskih institucija, razvoja pozitivnog ekonomsko-socijalnog okruženja i vladavine zasnovane na pravilima koja 450 miliona Evropljana čine jednakim pred zakonom. Umesto da modernizuje državu u skladu sa najboljim primerima iz Evrope i da se menja u cilju vlastitog ekonomskog, socijalnog, kulturnog i političkog razvoja, režim je zanemario opšte društvene interese u cilju enormnog bogaćenja i opstanka na vlasti. Ta nepodnošljiva lakoća zloupotrebe vlasti, koja je kulminirala smrću nedužnih građana na novosadskoj Železničkoj stanici, bila je okidač za studentske i građanske proteste koji su usled prekomerne upotrebe sile od strane policije (i/ili drugih osoba koje je teško identifi kovati), uveli Srbiju u političku krizu koja traje već duže od osam meseci.
ŠTA GOVORI IZVESTAJ EK
U tom kontekstu, Evropska komisija (EK) nedavno je objavila izveštaj u okviru tzv. mehanizma za vladavinu prava. Ovaj mehanizam izveštavanja uspostavljen je u cilju očuvanja i promovisanja značaja vladavine prava u državama članicama EU, a odnedavno se koristi i u četiri države kandidatkinje, među kojima je i Srbija. U ovogodišnjem izveštaju, u delu koji je posvećen Srbiji, predstavljen je objektivan prikaz problema sa kojima se suočavaju građani i pravna lica koja posluju u zemlji. Između ostalog, izveštaj navodi da prema “Indeksu percepcije korupcije” za 2024, koji je objavila organizacija Transparency International, Srbija ima 35/100 poena i da je rangirana na 105. mestu u svetu” (od 180 zemalja), što je najniži rezultat zabeležen za Srbiju u poslednjih devet godina. U izveštaju se navodi da je stepen političkog pritiska na pravosuđe i tužilaštvo visok, kao i da je primećeno “ograničeno ili nikakvo reagovanje od strane Visokog sudskog i tužilačkog saveta, Vlade ili Parlamenta”. Drugim rečima, institucije koje bi trebalo da vode računa o očuvanju ravnoteže između tri grane vlasti ostaju neme i nezainteresovane na pritiske na pravosuđe. Izveštaj konstatuje i slabosti u vezi sa istragama, optužnicama i pravosnažnim presudama u slučajevima korupcije na visokom nivou, uključujući zaplenu i konfi skaciju imovine stečene krivičnim delima, što takođe govori o skromnim dometima glasno najavljivane borbe protiv korupcije. Navodi se i “ozbiljna zabrinutost” u vezi sa nezavisnošću REM, kao i kašnjenju i brojnim nedostacima u procesu izbora novih članova Saveta REM, dok se bezbednost novinara u Srbiji prati sa “povećanom zabrinutošću”. Slično je i u slučaju uslova u kojima deluju udruženja građana, gde EK konstatuje da su oni narušeni, kao i da se udruženja građana suočavaju sa povećanim pritiskom vlasti. Konstatovano je i da su ovi napadi intenzivirani od početka građanskih protesta, odnosno da su udruženja izložena “verbalnim napadima i kampanjama blaćenja” od strane visokih zvaničnika u cilju delegitimizacije protesta.
ZAŠTO EU NE REAGUJE NA BROJNE ANTIDEMOKRATSKE POSTUPKE REŽIMA?
Kada se pročita ovaj izveštaj, utisak je da EK ima objektivan pregled situacije u Srbiji. Postavlja se legitimno pitanje – zašto EU ne reaguje glasnije i odlučnije u vezi sa evidentnim kršenjima demokratskih principa u zemlji koja pregovara uslove pristupanja Uniji? Razlozi za to su višestruki. Prvo – nedostatak jedinstvene pozicije među članicama o situaciji u Srbiji. Među članicama postoji većina koja objektivno sagledava političku krizu i sa “zabrinutošću” prati ono što se dešava na ulicama gradova u Srbiji. Međutim, podele unutar EU uzrokovane su brojnim unutrašnjim i spoljnim pitanjima, pa i vizijom budućnosti EU, oko čega se trenutno vodi ideološka utakmica. U tim okolnostima, vlade koje pripadaju političkim grupacijama poput Evropske narodne partije i desničarskih Patriota za Evropu već duže vreme zbog vlastitih interesa tolerišu ono što se dešava u Srbiji i na razne načine, koristeći složene mehanizme odlučivanja, blokiraju snažniju osudu režima u Beogradu. Drugi razlog je strah od neizvesnosti među članicama EU u vezi sa promenom režima, a za koju je karakteristična svojevrsna intelektualna inercija najbolje opisana pitanjem “koga vidite kao alternativu sadašnjem režimu?”. Članice koje spadaju u ovu grupu legitimno su zabrinute da režim u Srbiji gubi vezu sa realnošću, što ga potencijalno može učiniti ekstremnijim i nepredvidivim, ali nisu preterano zainteresovane za promene, te daju prednost lažnoj “stabilnosti” u odnosu na kršenje elementarnih principa demokratije. Treći razlog je još uvek prisutna naivnost među određenim članicama koje smatraju da će se podilaženjem režimu i omogućavanjem formalnog napredovanja u pristupanju EU suziti prostor za nekooperativnost i uticati na promene usled primene evropskih zakona i standarda. Realnost i činjenice u prethodnih trinaest godina opovrgavaju ove “dobronamerne” stavove, jer Srbija nema problem sa usvajanjem već sa primenom i sprovođenjem propisa i standarda koji su usaglašeni sa evropskim. Četvrti razlog je insistiranje pojedinih članica na sagledavanju situacije i odnosa prema Srbiji kroz prizmu realpolitike, na štetu politike zasnovane na promociji vrednosti na kojima počiva EU. Određeni broj članica primećuje da je režim u Srbiji izgubio demokratski legitimitet, ali da i dalje nije izgubio poluge moći, što ga čini nezaobilaznim akterom u brojnim za EU važnim pitanjima u regionu i šire. Nažalost, nedostatak jedinstvenog pokreta otpora režimu i nekoherentni stavovi učesnika protesta po brojnim pitanjima od interesa za članice EU doprinose konzervativnom gledanju na aktere sa kojima pojedine članice žele da sarađuju u Srbiji. Na ovo se nadovezuje i peti razlog, koji se odnosi na dominaciju i značaj geopolitike kao centralnog principa međunarodnih odnosa nakon ruske agresije na Ukrajinu. Unija je reanimirala politiku proširenja 2022. u cilju jačanja vlastite bezbednosti i istiskivanja negativnog ruskog uticaja iz regiona, jer je on odavno prepoznat kao neuralgična tačka za stabilnost kontinenta. Srbija predstavlja centralnu zemlju širenja EU na Zapadni Balkan, zemlju koja je ključna za stabilnost regiona, a time i Evrope. Unija je na ispitu jer ne može da pretenduje da bude priznata kao značajan geopolitički faktor ukoliko nema kapaciteta da, integrišući zemlje Zapadnog Balkana, pokaže svoju snagu konkurentima na globalnom planu. U takvim okolnostima članice EU pragmatično, odnosno, sa izvesnom dozom cinizma, posmatraju kršenje demokratskih principa od strane režima i ne odlučuju se da upute javnu i glasnu osudu zbog “viših ciljeva”. Ukoliko se tome dodaju lukrativni bilateralni ugovori i dogovori sa režimom u Beogradu, jasno je zašto je teško postići saglasnost u vezi sa konkretnijom osudom i zašto nije realno očekivati drastičnije mere EU. Pored složene institucionalne strukture i ovom istorijskom trenutku neprilagođenog načina donošenja odluka,…