Vreme

INTERVJU: ALEKSANDAR RAKEZIĆ ZOGRAF I STEVAN VUKOVIĆ

Avanture hvatača snova

Zografove teme, kaže Vuković, jesu fenomeni, ljudi i predmeti potisnuti iz glavnih tokova istorije i kulture, sa kojima nas njegov autografski avatar upoznaje.

Tako se na stranicama njegovih stripova zatiču likovi anonimnih svedoka ratova, aboridžinskih umetnika, lokalnih osobenjaka, baba-trovačica koje veruju da su im snovi odredili sudbinu, likovi koji, u stvari, veoma dobro pariraju superherojima industrijalizovanog strip biznisa. “Hvatač snova” naziv je izložbe stripova Aleksandra Zografa koji su posvećeni snovima (bioskop “Balkan”). Zograf je jedan od najcenjenijih evropskih (dakle i svetskih) stvaralaca stripova, redovni autor “Vremena”, umetnik koji je svoj izraz pronašao relativno brzo, ali je nastavio da svoj stil menja, nadograđuje, produbljuje. “Hvatanje” snova jedna je od njegovih grafi čkih konstanti, a “Hvatač snova” treća je izložba koju radi sa Stevanom Vukovićem – posle “Štajerske jeseni” 2003. godine u Gracu i “Galerije O3ONE” 2017. u Beogradu – filozofom koji, kako sam kaže za sebe, “piše tekstove o umetnosti i radi kao samozvani kustos”.
Aleksandre, san i java se, u vašim stripovima, ponekad razlikuju samo zato što nam pripovedač kaže da je reč o snu. U kojoj meri vam je važna razlika između stvarnosti, snova i mašte, ili je sve jednako dobar materijal za stvaranje?
RAKEZIĆ: Rad na stripu shvatam u osnovi kao uobličavanje priče. Za razliku od, recimo, guslara, ja koristim reč i crtež, dok guslar koristi poeziju i monotoni zvuk instrumenta, ali u osnovi nas vodi isto nastojanje da ispričamo priču. Ja sam pre dosta godina shvatio da događaj koji se odvijao u “budnoj” stvarnosti i ono što smo doživeli sanjajući mogu da ostave jednako snažan utisak. To podrazumeva da priče zasnovane na realnom i sanjanom imaju jednako šansu da uskomešaju naša osećanja. Međutim, kada je san u pitanju, postoji i posebno uzbuđenje, pošto snevanje poseduje auru tajanstvenog, senovitog, nečeg što je nejasno, ali svakako izaziva nekakvu čudnu jezu. Tehnički, nema neke velike razlike u opisivanju stvarnih događanja i onih koji su viđeni u snu, i to je jedna od tema koja je zaokupljala kreativce u raznim vremenskim i geografskim okvirima. Ja se u svojim stripovima ponekad bavim suvom realnošću, ponekad je moj prilaz gotovo reporterski, opisujem mesta koja sam posetio, ali i moje bavljenje snovima u stripu često je samo reportaža iz snevajuće dimenzije, nastojim da budem objektivni posmatrač bez dodatnih maštarenja.
Stevane, stiče se utisak da u Zografovim stripovima stvarnost nema (ontološku) prednost u odnosu na san. Ako je to tako, na koji se način to odražava u crtežu, u stripu?
VUKOVIĆ: U Tumačenju snova, u poglavlju pod nazivom “Metod tumačenja sna”, analizirajući sopstveni san o pacijentkinji koju je naveo pod imenom Irma, Sigmund Frojd je napisao da “svaki san ima najmanje jedno mesto na kojem je nedokučljiv, kao nekakav pupak kojim je povezan sa onim što je ostalo nesaznato”. Zograf nas u svojim ispovedno formatiranim grafi čkim pripovestima u prvom licu, nastalim kao svedočenje o vizuelnim sadržajima sopstvenih snova, vodi upravo do tih tačaka. Na primer, u dvostranim stripovima predstavljenim na izložbi, poput “Prizori iz polusna”, “Hipnagogički trenutak”, “Hipnagogičko ogledalo”, “Hip, hip, hipnagogija!”, “Hipnagogičke senke”, “Hipnagogički rusvaj” i “Hipnagogička dimenzija”, nakon jednog ili svega nekoliko uvodnih kadrova na prvoj strani, u kojima pripovedač iskazuje neku svoju opštu misao o vizijama iz stanja polusna, kompozicija se raspada na niz nesekvencijalno poređanih kadrova, bez jasno uočljivog uzročno-posledičnog toka, a često i bez reči, već samo sa brojevima iskazanim datumima kada je tu prikazane prizore hvatač snova uspeo da fi ksira crtežom. Tu se jezik strip naracije fragmentira, proizvodeći svojevrsni “afektivni višak”.
Šta je to afektivni višak?
VUKOVIĆ: Tim pojmom se označavaju elementi koji (u vizuelnom prikazu) prekoračuju ili remete narativnu logiku i simbolički poredak. Ti elementi proizvode neposrednu čulnu, emocionalnu ili telesnu reakciju kod posmatrača. Na taj način posmatrači sami tumače ono što vide, a crtač za sebe zadržava funkciju pukog svedoka nesvesnh procesa u radu sna. On, dakle, čitaocima i posmatračima stripa ne predstavlja proizvode svoje imaginacije, već afektom nabijena grafi čka svedočenja, za čije povezivanje i kontekstualizaciju oni moraju da upotrebe sopstvenu imaginaciju. Još radikalniji primer su njegovi grafi čki znaci u praznini između kadrova. Simbolije su, naime, apstraktni simboli (npr. sijalica za ideju, srce za ljubav, kapi znoja za nervozu ili napetost, slova ‘Zzz’ za spavanje), a emanata su izražajne linije ili znakovi (npr. linije pokreta iza lika koji trči, da se pokaže brzina, ili linije koje izbijaju iz glave da označe iznenađenje ili šok). Zografovi grafički znaci koji se pojavljuju između kadrova ne označavaju niti izražavaju bilo šta. Oni prosto tu postoje opirući se značenju i teraju na napor mišljenja o stripu kao medijumu.
Aleksandre, često pravite stripove od fotografi ja. Čemu fotografije?
RAKEZIĆ: Te fotografije su uglavnom sa buvljih pijaca, dakle ja pred sobom zapravo nemam unapred spremljeno objašnjenje ko su ti ljudi, kakva je njihova životna istorija, i tome slično. Ali nije teško zaključiti da su to fotografi je koje beleže emocionalne trenutke iz nečijih života, možete da pretpostavite njihova maštanja, možda – kakav su utisak želeli da ostave na svoju okollinu, i tome slično. Ljudskost je univerzalna i prepoznatljiva u svojim ispoljavanjima – ja samo nastojim da, razmišljajući o svemu tome, stvorim neki novi okvir, da udahnem novi život tim prizorima koje je foto-kamera pre mnogo godina zabeležila (uglavnom koristim stare fotografije, zanimljivije su i izražajnije od onih iz skorašnjeg vremena). Verovatno sam tako nehotice stvorio i nekakav novi žanr – u nekom periodu je postojao foto-strip, ali to je nešto drugo. Jedan od mojih omiljenih stripova među onima u kojima sam koristio pronađene fotografi je nastao je kada sam prijatelja iz Japana zamolio da pošalje nekoliko portretnih fotografi ja s početka veka koje je pokupio na tamošnjoj buvljoj pijaci. Nakon toga sam pronašao fotografi je iz vlastite kolekcije na kojima su njima slični ovdašnji ljudi iz istog perioda. Na kraju sam ih u stripu sve postavio jedne kraj drugih. Ispostavilo se da postoji više sličnosti među ljudima iz različitih sredina, čak različitih kultura, nego što bi moglo da se pretpostavi. To je ta univerzalna ljudskost o kojoj sam govorio…