Novi Magazin

MOĆ I KORUPCIJA

Ljudi tolerišu sukobe interesa, ali ne licemerje

Prema izveštajima, porodica Tramp i njihovi poslovni partneri prikupili su 320 miliona dolara naknada od nove kriptovalute, posredovali u poslovima s nekretninama vrednim milijarde dolara, a uz to je Tramp pozdravio ponudu Katara za luksuzni mlaznjak kao poklon američkoj vladi.

Stara je to rasprava: je li moć ta koja korumpira ili strah od gubitka iste? Koji god bio pravi odgovor, jasno je da se danas u SAD-u događa nešto izvanredno. U protekle dve sedmice mediji su preplavljeni pričama o ličnom bogaćenju predsednika Donalda Trampa. Prema izveštajima, porodica Tramp i njihovi poslovni partneri prikupili su 320 miliona dolara naknada od nove kriptovalute, posredovali u poslovima s nekretninama vrednim milijarde dolara, a uz to je Tramp pozdravio ponudu Katara za luksuzni mlaznjak kao poklon američkoj vladi. Forbes je procenio da se Trampova neto vrednost povećala za 1,2 milijarde dolara između marta 2024. i marta 2025. Ova izvanredna situacija postavlja tri ključna pitanja. Prvo, zašto se Tramp čak ni ne pretvara da sledi uobičajeni predsednički scenario izgradnje prekrasnog zida između javne funkcije i privatnog poslovanja? Drugo, zašto javnost ne uzbuđuje rastuće bogatstvo i sukobi interesa porodici Tramp? I treće, koliko dugo može trajati ta tolerancija?
BEZ SKRIVANJA LICEMERJA:
Predsednikov sin, Donald Tramp Jr., dao je direktan odgovor na prvo pitanje. Govoreći na poslovnom forumu u Kataru, izrazio je mišljenje porodice Tramp da će vas „udariti bez obzira na sve“, pa je igranje po pravilima gubitnička igra. U pravu je. Posledica proteklih dekada antikorupcijskog besa jeste da je postalo gotovo nemoguće poverovati da bilo ko traži moć to ne čini kako bi se obogatio. Ključna razlika ovde je između onih, poput Trampa, koji ne skrivaju svoje sukobe interesa i licemera. Saga o Hanteru Bajdenu podsetnik je da su pokušaji predsednikovog sina da prikrije svoje poslovne dogovore izazvali više besa nego sami dogovori. Tramp je takođe profitirao od svoje dobiti. Za obične građane, svaki iznos novca stotinu ili više puta veći od njihovog godišnjeg prihoda gotovo je neshvatljiv. Javnost ne razmišlja u milijardama, pa su Trampovi dogovori za njih manje-više besmisleni.
„KO ZAPRAVO ODLUČUJE?“:
Drugo pitanje – zašto je javnost ravnodušna? – posebno je bolno za mnoge. „Ili širu javnost nikada nije bilo briga za ovo“, sugeriše Pol Rozencvajg, koji je bio viši savetnik u istrazi Keneta Stara o predsedniku Bilu Klintonu 1990-ih, ili je „javnost bila briga za to, ali više nije“. Po njegovom mišljenju, antikorupcijski skandal „oduvek je bio samo plod mašte elite“. To je više od toga. Istorijski gledano, podanici monarha u mnogim zemljama tolerisali su kraljevsku korupciju jer je ona transparentna; raskošan način života kraljevske porodice uvek je javno vidljiv. U 19. stoleću, opšteprihvaćeno mišljenje bilo je da je monarhija oblik snažne vlade jer su je ljudi razumeli. Demokratija se danas posmatra na isti način. Javna preokupacija korupcijom nastaje kada demokratija prestane da ima smisla – kada ljudi više ne znaju ko donosi odluke. „Ko zapravo odlučuje?“ pitanje je koje razara moderne demokratije. Slede li vođe volju birača ili svojih donatora? Jesu li vladari oni koji su izabrani ili anonimne bezlične birokrate. U trenutku rastuće neizvesnosti i nepoverenja, lakše je polagati nade u harizmatičnog pojedinca nego u složenu institucionalnu mašine moderne demokratije. Rastuća privlačnost personalizovane moći direktna je posledica osećaja ljudi da više ne razumeju kako njihove demokratije funkcionišu. „Ko odlučuje?“ pitanje je o kojem se ne morate brinuti u Trampovoj Beloj kući. On je taj koji odlučuje i kao rezultat toga, bogaćenje njegove porodice dok je na dužnosti nije ugroženo. Tramp je možda jedan od najpokvarenijih američkih predsednika, ali je i najtransparentniji.
PAKAO ZA TEORETIČARE ZAVERA:
U tome leži diskretna čar patrimonijalnih režima – privlačnost vođenja države kao porodičnog posla. Kao što je Tramp shvatio, lična moć oslabljena je tajnošću i ugrožena ako se onaj ko je drži ne optuži za korupciju, već za licemerje…