Vreme

INTERVJU: ENTONI KLIFORD GREJLING

Zašto nam je rat rešenje problema

“Ako se može uzeti nešto korisno iz teških perioda prevrata i sukoba, to je odlučnost da budemo zreliji, promišljeniji i da tražimo strategije i sporazume koji ć e obezbediti i sačuvati mir, jer je mir osnova za skoro sve ono dobro za šta su ljudska bića sposobna”

Britanski filozof, nekadašnji oksfordski profesor i upravnik Novog koledža humanistike Entoni Kliford Grejling objavio je više od 30 stručnih i naučno-popularnih knjiga iz oblasti filozofije, etike, epistemologije i istorije ideja. On smatra kako je dužnost svakog intelektualca da problematizuje ono što se prihvata zdravo za gotovo, a da to posebno važi za filozofe. Grejlingova studija Rat – istraživanje, objavljena 2017. u okviru serije knjiga Poroci i vrline koju je upravo objavio IP Clio u prevodu Ksenije Todorović, traga za razlozima zašto je rat i dalje prihvaćen kao neminovnost. U međuvremenu, zbog sumorne situacije u Palestini, Ukrajini i ostalim ratnim žarištima, ova knjiga je postala još relevantnija. U svetlu nedavnih događaja, treba istaći da Grejling u poglavlju o budućnosti rata navodi zvučno naoružanje na listi velikih pretnji čovečanstvu. Nedugo nakon ovog razgovora započeo je sukob između dve nuklearne sile, Indije i Pakistana, što dodatno podseća na važnost Grejlingovih upozorenja.
Kakva je uloga filozofa i angažovanih intelektualaca u raspravi o ratu, s obzirom na to da se ta rasprava pretežno vodi u polju specijalizovanih vojnih i bezbednosnih nauka i diplomatije?
– Veoma je značajno da se uzroci i priroda rata ispitaju i razumeju u svoj njihovoj složenosti i da se o njima raspravlja u široj javnosti. Svođenje diskusije na vojnu i diplomatsku sferu je zapravo veoma ograničavajuće i podrazumeva pretpostavku da je rat opcija, oruđe, ponekad i neophodnost u trenutnom stanju sveta – on je “tamo negde” i to je to. Da bismo osporili tu pretpostavku i pokušali da izbacimo opciju rata iz ljudskog delanja (ili barem da umanjimo njegovu učestalost i posledice), neophodno je izlagati argumente i dobijati debate o tome. To je dužnost filozofi je i intelektualne javnosti.
U knjizi opisujete svoju poziciju kao nešto “najbliže što neko može biti pacifistima, a da nije i sam pacifista”. Na osnovu takvog pogleda na svet, koja su najznačajnija ograničenja pokreta nenasilnog otpora?
– Najveć a očigledna mana je što pacifi zam omogućava slobodan prolaz ratnim huškačima pošto, u najboljem slučaju, ne nudi ništa nezgodnije od pasivnog otpora, koji agresori mogu lako da pogaze. Potpuno je opravdana samoodbrana od agresora koji prete da će pokoriti sopstveni narod i koji mu uskraćuju zagarantovana prava; takođe je opravdano ić i u odbranu ugroženog stanovništva koje se suočava sa istom pretnjom. Iniciranje napada nikada nije opravdano: ovo bi trebalo da se podrazumeva u svetu koji je već toliko unakažen strahotama rata. Moja predstojeć a knjiga Za narod bavi se trgovinom oružjem, koja je glavni uzrok (a ne samo odgovor na nastavak) oružanih sukoba u svetu.
Pišete o lakoći sa kojom ljudi prihvataju dominantne narative o neophodnosti rata i o zaštiti nacionalnih interesa. Kako se boriti protiv ratnohuškačke retorike?
– Jedan od načina bio bi da otvorenije prikazujete ratnu stvarnost u medijskim izveštajima i da manje prihvatate filmove koji slave rat i nasilje. Čudno je da ljudi mogu da sa zadovoljstvom gledaju ratnopropagandni film, ali su užasnuti i uznemireni stvarnim slikama raznetih tela koja krvare – tako da televizijske vesti vode računa da ne prikazuju “previše stvarnosti”, dok u filmovima krv prska svuda. Zajedničko dejstvo veličanja vojnog junaštva u filmu (i fikciji uopšte) i maskiranja stvarnih dokaza o uticaju rata na ljudske živote stvara jednu bizarnu distorziju. Možda dramatične predstave sukoba i njegovih efekata deluju kao neka vrsta katarze, ali one takođe zatupljuju stvarnost čineć i je “bezbednom”, stavljajući je u okvir filma koji je “samo” fikcija, nakon čega možete izać i na večeru i razgovarati o nečem drugom. Istinito predstavljanje rata ograničeno je na televizijske slike bombardovanih zgrada i uplakanih žena – ali pokažite ljudima prava unakažena tela i žrtve koje vrište na bolničkim nosilima, i možda će ljudi razumeti stvarnu cenu…