Vreme

U SUSRET 15. MARTU

Velika subota

Nema nikakve sumnje da će skup biti izuzetno veliki, govori se o stotinama hiljada ljudi. Nije to nerealna prognoza, bez obzira na kampanju zastrašivanja koju režim vodi poslednjih dana i bez obzira na eventualnu blokadu puteva ka Beogradu koju, kako se tvrdi u delu javnosti, režim planira za subotu.

Crta je saopštila da je tokom protekle nedelje u Srbiji održano najmanje 410 mitinga. Skoro da nema mesta, pa čak ni sela u kojem građani javno ne pokazuju, bar na neki način, snažan revolt. Ogromna energija će se sliti u glavni grad na protest koji je unapred proglašen za ključni event, posle kojeg ništa više neće biti isto. Sa ovim da posle 15. marta neće biti isto začudo se slažu i demonstranti-građani i Vučić. Prilično apsurdna pozicija – pisati tekst o događaju koji će se odigrati tek za nekoliko dana u zemlji u kojoj ne znaš šta će se zbiti za pola sata. Pritom je 15. mart u Beogradu zapravo već počeo sedam dana ranije, u subotu, i nastavio se blokadom i događajima ispred RTS u ponedeljak uveče i na dan nastanka ovog teksta (utorak). Predviđati razmere i posledice očekivano velikog, možda “najvećeg u istoriji” svegrađanskog bunta dodatno je otežan posao zbog naznaka da ni studenti, kao nedvosmisleni frontmeni protesta, a ni vlast nemaju razrađen scenario za subotu. Doduše, društvenim mrežama kruži nekakva verzija plana bunta, ali studenti tvrde da on nije usaglašen. Sasvim razumljiv oprez, jer se situacija menja iz minuta u minut. Neki čak kažu da će Vučić odluku o režimskom odgovoru na protest doneti tek u petak uveče – čekaće do poslednjeg trenutka, veliki ulozi su u igri. U dramatičnoj situaciji, u kojoj vlast pokazuje sve zube koji su joj preostali, uz slike policijskog nasilja i neprikrivene bezočnosti i lažljivosti prvog čoveka Srbije, studentima ne ponestaje duha. Taj duh je ogromna snaga. Već su neke naše kolege počele da prikupljaju bezbrojne kreativne poruke sa višemesečnih protesta, praveći svojevrsnu antologiju koja će i budućim generacijama veoma dobro pokazivati da se trenutno u Srbiji ne vodi samo borba između građana i “odnarođene” kleptomanske vlasti, između dobra i zla, normalnosti i nenormalnosti, već i bitka kreativnosti protiv banalnosti. Tako su, recimo, na društvenim mrežama osvanule šale akademaca iz “unutrašnjosti” koji su već krenuli ili planiraju da krenu za Beograd: Beograđani su ranije započeli 15. mart kako bi imali izliku da ih ne dočekaju sa obiljem hrane, onako kako su ih dočekivali i kako studente dočekuju diljem države. Osim što imaju duha, imaju i odlučnost i onu već mnogo puta spominjanu kolektivnu inteligenciju koju im donosi plenumski način menadžerisanja protesta. Nekada možda i pogreše, kao sa onim čudnim saopštenjem da narod treba da svoje ideje i interese ostvaruje kroz građanske zborove. Deluje to pomalo detinjasto. Nešto što funkcioniše kao “direktna demokratija” na visokoškolskim ustanovama ne mora po difoltu da bude primenjivo u svim drugim situacijama. Ipak, studenti u ogromnom broju slučajeva donose dobre i promišljene odluke. Nisu, kako to neki kažu, zatvoreni. Vole da saslušaju mišljenje starijih i iskusnijih, onih koje cene, ali sve to provuku kroz mašineriju vlastitog promišljanja i sistema vrednosti. Nekada se njihove odluke ne sviđaju svima buntovnima, ali fakat je da ferceraju. STAVIMO NA STO TO ŠTO IMAMO! Bez obzira na posvemašnju nepredvidljivost petnaestomartovskog skupa, bez obzira na to što ne znamo da li će ovaj datum biti zabeležen u istorijske knjige ili će biti promptno zaboravljen – hajde da stavimo na sto to što imamo i da pokušamo analizirati njegove moguće domete i ishode. Nema nikakve sumnje da će skup biti izuzetno veliki, govori se o stotinama hiljada ljudi. Nije to nerealna prognoza, bez obzira na kampanju zastrašivanja koju režim vodi poslednjih dana i bez obzira na eventualnu blokadu puteva ka Beogradu koju, kako se tvrdi u delu javnosti, režim planira za subotu. Crta je saopštila da je tokom protekle nedelje u Srbiji održano najmanje 410 mitinga. Skoro da nema mesta, pa čak ni sela u kojem građani javno ne pokazuju, bar na neki način, snažan revolt. Ogromna energija će se sliti u glavni grad na protest koji je unapred proglašen za ključni event, posle kojeg ništa više neće biti isto. Sa ovim da posle 15. marta neće biti isto začudo se slažu i demonstranti-građani i predsednik Vučić, te njegovi podložnici papagaji. Brojni buntovnici poslali su odavno već poruku da će 15. marta u Beogradu “stvar biti rešena”. Nije još jasno šta rešenje znači, koji je model tačno odabran, ali je razumljivo to što su na neki način želeli da oroče dugotrajne proteste, kako oni ne bi fasovali oreol nekakve neefi kasne beskonačnosti. Time su odista regenerisali vitalnost bunta. Sasvim sigurno, bar sudeći po društvenoj atmosferi i po tome što se na put za Beograd spremaju čak i najveći pesimisti. S druge strane, velika očekivanja mogu biti kontraproduktivna, ako recimo u nedelju ili u ponedeljak osvane dan kao bilo koji posle nekog od velikih antirežimskih skupova proteklih meseci i godina u Srbiji. OBNOVLJIVA ENERGIJA No, ako donekle i iščili, energija bunta će se obnoviti, i to vrlo brzo, možda još snažnija. Biće razloga za to, ne treba sumnjati. Režim ih proizvodi i proizvodiće ih i dalje, u stotinama dnevno. Dugovečnost ovih, ali i drugih antivučićevskih protesta govori tome u prilog. Može se čak reći da protesti u Srbiji traju neprekidno već godinama, uz izvesne pauze. Aktuelni protesti idu ka tome da budu upamćeni kao jedne od najdugotrajnijih antirežimskih demonstracija u novijoj istoriji. Uglavnom su svi polučili manje ili veće promene, osim onih višemesečnih iz 2020. i 2021. u Belorusiji, koji su nasilno ugušeni i posle kojih je Lukašenko učvrstio vlast. Ali čini se da beloruski scenario u Srbiji ipak nije moguć, ne zato što Vučić nije voljan da takvo što realizuje, već stoga što je po svemu sudeći okasnio. Zeznula ga novosadska nadstrešnica. Teško da ima dostatne odane represivne snage da ga primeni. Lukašenko je priliku da svoju državu ubija imao mnogo duže. Naprednjaci su društvo pretvorili u pregrejani pretis-lonac, sazdan od socijalne nepravde, laži, otvorene korupcije i kriminala. Baš su ono zakasnili da ispuste paru i snize pritisak, čak i ako su za takvo što bili spremni i/ili sposobni. Posle perioda u kojem su kao povlađivali studentima, pozivali na dijalog i slično, hapsili svoje koji su “padu bili skloni”, shvatili su da se pritisak ne spušta. Odlučili su se da ga ponovo povećaju, pa kom opanci, kom obojci. Sada su povećali represiju, pa su studenti ponovo “nasilnici”, “plenumski anarhisti”, “opozicione sluge”… Lažu i kad ne zinu. A to je još jedan od sigurnih studenaca obnove elana bunta. Surovo ponižavanje prosvetnih radnika, kojima je isplaćen prvi deo mesečne zarade u iznosu od par hiljada dinara, jeste uneo nemir među profesore i nastavnike, ali je ovaj potez istovremeno povećao i bes u celom društvu. Kao i laži o napadnutom policajcu i slomljenoj nosnici ministra Selakovića. Čak i “sigurica”, upad u “zloglasne” nevladine organizacije, nije bila nešto naročito uspešna. I tako dalje. SUDIJA SVIRA KRAJ! Naprednjaci vele da će sudija 15. marta “svirati kraj”, kraj protesta i “povratak u normalu”. Ponavljaju to kao jedan. A ovo što se dešava danas jeste najnormalnija i najlogičnija stvar od 2012. godine. “Predmetna institucija” je još onomad u Sremskoj Mitrovici (pre bezmalo mesec dana) najavila da će napisati knjigu o tome kako je “pobedio obojenu revoluciju”, koja će, je li, postati transgalaktički bestseler. O knjizi je pričao onima koji tu papirnu pojavu posmatraju kao svojevrsnu Pandorinu kuriju iz koje će, ako se otvori, izaći zmija otrovnica i ujesti ih za nos. Proglasio je pobedu na poluvremenu utakmice, u trenutku kada njegov tim gubi makar 1:0. Vlastima je potrebno “sviranje kraja” iz prostog razloga što su iscrpljeni više nego demonstranti i što im je jasno da s prolaskom vremena stvar sve manje ide njima u prilog. Ako ništa, dobro znaju kakva je situacija po dubini stranke, koliko ljudi pokazuje spremnost da promeni stranu a koliko je nespremno da svojim plećima brani one koji su zaradili milione i milione, a njima bacali koščice sa stola. Predsednik sve manje deluje uravnoteženo, kao da mu zuji u glavi. Koliko je daleko stvar otišla dobro govori njegov demonstrativni odlazak, odnosno prekidanje Dačića dok je ovaj, po Vučićevim rečima, pokušavao da se “pravda” za nasilje policije ispred RTS. Jedan je to od retkih predmetnih televizijskih nastupa u kojima je pokazao nedvosmislenu spontanost…