Danas

MORAMO DA IH POBEDIMO U NEPOŠTENOJ UTAKMICI

Intervju: Radivoje Jovović, univerzitetski profesor i pokrajinski poslanik PSG iz Novog Sada

Režim Aleksandra Vučića još uvek ne zna šta će da radi 1.novembra. Njihova najava „blokaderskog nasilja“, stoga, predstavlja metodu koja u međuvremenu vrši više funkcija.

Njom se istovremeno priprema teren za potencijalnu stvarnu policijsku brutalnost, sprovodi nastavak demonizacije građana na protestima i obeshrabruju građani koji u toj najavi „čitaju“ najavu represivnog odgovora režima na protest. Međutim, mi smo duboko u jedanaestom mesecu protesta i režim mora da shvati da nikada neće obnoviti nekadašnju moć, niti podršku. Vučiću su sve karte slabe“, kaže u intervju za Danas Radivoje Jovović, pokrajinski poslanik Pokreta slobodnih građana iz Novog Sada, koji se trenutno nalazi u kućnom pritvoru.
OdpočetkaprotestauNovomSadu hapšeni ste više puta. Sada ste u kućnom pritvoru. Šta je teže?
– Pritvor u zatvoru je nedvojbeno teži. Biti nedeljama ili čak mesecima, kao što su moji saborci bili, u petnaest kvadrata sa deset ljudi bilo bi teško i da su u pitanju najvoljeniji članovi porodice, a kamoli stranci optuženi za, najčešće, ozbiljan kriminal. Na to dodajte nehigijenske uslove, toalet koji bolje i da nikad javno ne opisujem, vrlo nekvalitetnu hranu, stenice i druge opasnosti po zdravlje. Nema prostora. Teško se diše, teško se razmišlja, kao kroz memlu, a vreme prolazi najsporije što je čovek osetio. Na sve bombarduje neverending Vučićem i Vučićevićem.
Ima li onda svrhe vaš politički angažman?
– Nakon prvobitnog šoka zatvorskog pritvora (do sada sam bio ili u kućnom pritvoru ili na meri zadržavanja na jednu noć po policijskim stanicama), duboko sam razmislio o svrsi toga što radim. I shvatio da, kad je već tako, neka traje koliko traje. Počeo sam u šetnji da vežbam, a u sobi da čitam, po ceo dan. Neka traje koliko god, dva, tri meseca, više, jedina mi je želja bila da odatle izađem još bolji, prvo po sebe, delom i jer ne želim fašistima da dam zadovoljstvo da na ma koji način padnem.Treba u sebi smiriti bes i pretvoriti ga u hladnu odlučnost. Na kraju, trajalo je značajno kraće nego što sam očekivao, ali taj osećaj nikada neću zaboraviti. Hvala naprednjacima i na ovom iskustvu, koje me je samo osnažilo. Vladajuća klasa samo zaoštrava antitezu.
Za šta vas terete?
– Za ometanje službenog lica u vršenju službene dužnosti, što se navodno desilo ispred suda u Novom Sadu kad je tužilac Josimović pokušao da se nasilno probije u sud tom prilikom rukama krenuvši na moju saborkinju i partnerku Isidoru Čeleketić. Moja reakcija na ovog čoveka, koji je za mene bio samo nekakva ohola i neugledna pojava iza crnih naočara, bila je da ga mirno sklonim u stranu. Tom prilikom sam mu izneo ono što i ovom prilikom ponavljam – bolje neka goni odgovorne za smrt šesnaest ljudi i prestane sa progonom građana koji samo traže poštovanje zakona kom bi on sam, tužilac Josimović, morao da služi bez pogovora. Isto bih učinio ponovo. Kao čovek, za svoju partnerku, ili ma koju drugu građanku ili građanina. Drugo delo koje mi se stavlja na teret je tobožnji napad na službeno lice.
Reč je o policajcu koji me je u prolazi kod suda, nedugo nakon dešavanja sa Josimovićem, počeo vređati i pokušavati da se iživljava nad mojim dostojanstvom u trenutku dok, gle čuda, u blizini nije bilo uključenih kamera. Nakon mog odmerenog odgovora dotični policajac me je fizički napao. Na kraju sam optužen – ja, umesto on – za fizički napad. Naravno, usijali su se naprednjački telefoni tog dana i počela je politička montaža. Dok pišem ovo smejem se i dotičnom „policajcu“ i Josimoviću, kad su već tako krenuli mogli su da mi prišiju da sam izvršio napad na državu, sve držeći kafu za poneti.
Osim vas dobar deo pokrajinskog odbora PSG je u nekoj vrsti pritvora. Kako uopšte funkcioniš ete vaša stranka u Novom Sadu?
– Trenutno su, da budem precizan, u kućnom pritvoru: predsednik novosadskog odbora, zamenica predsednika, potpredsednik, šef medija tima, član omladine i pokrajinski sekretar. Ovo je bio veoma ozbiljan udarac za novosadski i pokrajinski PSG. Međutim, imamo velik i pre svega solidaran, tim. Mnogi naši članovi i članice nisu poznati javnosti, a reč je o ozbiljnim stručnjacima i hrabrim građanima koji čine da posledice po našu produktivnost gotovo da se i ne osete. Mi ovo ne shvatamo kao hobi, niti je ovo posao, već životni poziv. Naroč ito sam zahvalan nekim mlađim članovima koji su, od trenutka hapšenja naše „petorke“ i Lazara Dinića, brzo „uskočili“ i izrasli do neprepoznatljivosti. Moram da kažem, svaka čast, slobodni građani i slobodne građanke…
Pojedine vaše opozicione kolege tvrde da studentski pokret ignoriše pozive na koordinaciju antirežimskog fronta, odnosno fronta za smenu vlasti . Kako vi vidite slabu ili nikakvu komunikaciju studenata sa opozicijom?
– Ne bih rekao „nikakvu“. Ima tu komunikacije i međusobne podrš ke, kako na lokalu tako i šire. Ali za opštu saradnju na nivou organizacija, rekao bih da je na svakome od nas da se dokažemo u borbi i namerama. Činjenica je da je delovanje opozicije u prošlosti obilovalo promašajima, hajde da budemo iskreni i samokritični, a da je ovo period katarze u kojoj se ona pravoverna opozicija dokazuje. Ona se pri tom, moram istaći, ne dokazuje samo studentskom pokretu, već društvu u celini, koje ima pravo da zahteva jednu pametniju i iskreniju opoziciju u ovoj borbi. Verujem, takođe, da su se neki dosad već dokazali, a da široki front ne treba da počiva na zahtevanju ovakvih ili onakvih uskopolitičkih interesa, već na važnim zahtevima borbe – koordinaciji, usklađivanju delovanja, političkoj, organizacionoj i drugoj podršci. Nemamo prava na sitne sebičnosti i partikularnosti, viši ciljevi su pred nama.
O studentskoj listi se ne zna gotovo ništa. Da li je pogrešno što se imena drže u tajnosti ili bi trebalo bar neka da otkriju? Koga biste vi voleli tamo da vidite?
– Bilo bi korisno da jedan broj ključnih kandidata, a očekujemo da je reč u uglednim građanima, izađe u javnost, jer oni samo mogu pomo- ći dodatnom osnaženju pokreta i protesta u celini. Vreme je da se javnosti predstavi personalni kontrast između naprednjačkih ćaci-kadrova i kandidata pristojne Srbije. Voleo bih da vidim što više kandidata i kandidatkinja levice, građanskog društva, antifašizma i proevropskih stavova. Trideset pet godina živimo u društvu razobručenog nacionalizma, forsiranih mržnji i iznad svega, eksploatacije ljudskog rada i dostojanstva. Nema uspešne demokratije na osnovama ovakvo stravičnih socijalno-ekonomskih nejednakosti.
Ako se ne obrati pažnja na socijalnu pravdu, ostaćemo plen desnog populizma, kultova ličnosti i klerofašističkog mesijanstva. Ono što nam je, takođe, neophodno, jesu snažne, nezastrašive i nepotkupljive ličnosti, koje znaju da se nose sa medijskim i drugim pritiscima. Trebaju nam moralni Spartanci, Laure Koveš i, treba nam stotinu i jedan Eliot Nes. Ne trebaju nam kandidati naivni da misle da im sutra režimski mediji neće „iskopati“ i najsitniju privatnu sitnicu. Ništa ne znače kandidati koji ne računaju sa opasnostima od otvorenih pretnji, nasilnih napada, otkaza, ili nuđenih „med ili korbač“ dogovora. Setimo se, borimo se protiv diktature…
PONIŽENJE, DEHUMANIZACIJA, ZASTRAŠIVANJE
Šta je poruka režima kada, primera radi, na sahranu oca šalju sina u lancima, dok se za Gorana Vesića ni ne zna u kojoj je privatnoj bolnici?
– Poruka je poniženje, dehumanizacija i zastrašivanje. Ljudima se pokušava slomiti duh, kako bi nas u jednom trenutku bilo tako malo na ulicama dok i oni poslednji ne kažu: „Dosta je, ovo je gotovo“. To se, kako vidimo, neće desiti. Ljudi znaju da nema nazad. I znaju da nas ne mogu sve uhapsiti. Dostojanstvo nam ne da da nas vrate u naša četiri zida.