Novi Magazin

POLICIJA SRBIJE

Između zakona i prakse

Često i nimalo neosnovano je viđenje da policija, pa i sistem bezbednosti u celini, suštinski postoji da bi omogućio reprodukovanje odnosa moći u vremenu – da štiti one na vrhu od onih koji se nalaze na dnu, te da to nastupanje pravda famoznom konstrukcijom „održavanja Ustavom regulisanog poretka i javnog reda i mira“.

Policija Srbije je, godinama, neko bi rekao, decenijama, plen partijskih struktura, te je, kao takva, imobilisana da svoj posao vrši na zakonom predviđen način, a on, pre svega, podrazumeva nepristrasno i profesionalno obavljanje poslova, odnosno, postupanje „ni po babu, ni po stričevima“. Svedoci smo da to naročito danas nije slučaj, a postojeći trendovi ne daju puno optimizma da će stanje u skorije vreme biti bolje. Ako će ikada i biti. Spisak poslova koje obavlja policija, podudaran je opštem shvatanju mesta i uloge ove organizacije u širem spletu državnih organa. Ono što se u praksi, a naročito, u javnoj percepciji, prenebregava (s razlogom), jeste to što je zakonom predviđeno i da policijsko delovanje mora zadovoljiti neke standarde, koji su, uslovno rečeno, bliski etičkim obrascima ispravnog delovanja Zakon navodi da se obavljanje policijskih poslova zasniva na načelima profesionalizma, depolitizacije, saradnje, ekonomičnosti i efikasnosti, zakonitosti u radu i srazmernosti u primeni policijskih ovlašćenja, kao i drugih načela kojima je uređeno delovanje organa državne uprave, delovanje državnih službenika i postupanje u upravnim stvarima. U obavljanju policijskih poslova dozvoljeno je primenjivati samo mere i sredstva prinude koja su utvrđena zakonom i kojima se rezultat postiže bez ili sa što manje štetnih posledica po lice prema kome se mere preduzimaju.
ODNOSI MOĆI:
Na ovom mestu, nije zgoreg napraviti malu digresiju i ukazati na često i nimalo neosnovano, viđenje, da policija, pa i sistem bezbednosti u celini, suštinski, postoji da bi omogućio reprodukovanje odnosa moći u vremenu – da štiti one na vrhu od onih koji se nalaze na dnu, te da to nastupanje pravda famoznom konstrukcijom „održavanja ustavom regulisanog poretka i javnog reda i mira“. Principijelno, protiv takvog viđenja nemam ništa da kažem, jer je teško naći praktičan dokaz koji bi navedeno pobio u najvećem broju slučajeva. Naravno da su postojale situacije (i kod nas i u svetu), da su pripadnici snaga bezbednosti otkazali poslušnost političkim elitama i stali na stranu naroda, ali takvi događaji imaju incidentni karakter. Mnogo češće, pre svega, policijske snage, imaju suprotnu funkciju, što je, pored zloupotreba i prisustva korupcije u policijskim redovima, jedan od oosnovnih razloga niskog ugleda ovog državnog organa. Pobijati ovakvo viđenje mesta i uloge policijskih snaga intelektualnim egzibicionizmom je moguće i često prisutno, ali smatram da upravo takav egzibicionizam otvara put da čitalačka publika pisca doživi kao osobu odvojenu od realnih tokova i odnosa snaga. Upravo zato, insistiranje na etičkim načelima kojima moraju da se rukovode policajci u vršenju svojih dužnosti, i omogućavanje političkih pretpostavi da to čine bez direktno ili indirektno iskazane pretnje od otkaza ili sankcije druge vrste, mora biti imperativ. Kako je priroda bezbednosnih izazova, rizika i pretnji, takva da oni lako mogu prevazići realne mogućnosti redovnih policijskih snaga u smislu njihove neutralizacije, potrebno je angažovanje drugih jedinica sistema bezbednosti. U slučaju da su pretnje tog nivoa da ih nije moguće savladati civilnim snagama, angažuje se vojska. U trećoj varijanti, tokom koje se stvore uslovi da ni redovne policijske, a ni vojne snage, nisu podobne za rešavanje krize, angažuju se specijalne i hibridne jedinice sistema bezbednosti. Ostvarenje bezbednosti države, shvaćene kao postizanje, očuvanje i unapređenje pretpostavki za rast i razvoj društva, postiže se svojevrsnom podelom nadležnosti različitih instanci sistema bezbednosti. Dok se spoljnom bezbednošću, bave pre svega vojne snage i obaveštajne službe, zaštitu unutrašnje bezbednosti, obavljaju policija i službe bezbednosti. Iako bezbednost na pojedinačnom i na kolektivnom planu predstavlja integralnu i nedeljivu celinu (ili si bezbedan, ili nisi), u praksi, pak, postoji podela nadležnosti između različitih državnih organa, koji treba da štite vitalne vrednosti države i njenih građana. U tom smislu, policiju posmatramo kao najvažniju instancu u sprovođenju mera i aktivnosti koje treba da dovedu do stanja zaštićenosti javnog reda i mira, na unutrašnjem planu. Kako policija predstavlja sistem organa unutrašnje uprave čiji je neposredni cilj održavanje javnog reda i mira, te pružanja bezbednosti građanima, nije ni čudo što se na ovu instituciju gleda ovako. Međutim, pogrešno je ovaj izvršni organ tretirati isključivo na taj način – u savremenom dobu, kroz međunarodnu policijsku saradnju na bilateralnoj ili multilateralnoj osnovi (kroz angažovanje, primera radi, u Europolu ili Interpolu), policija postaje i instrument ostvarenja spoljne bezbednosti države. Treba istaći činjenicu, da je tokom istorije došlo do velikih promena, ne samo u metodologiji policijskog rada, već i u broju i vrsti policija, zavisno od konkretnog zadatka za koji su specijalizovane. Tako, prema poslovima koje obavlja, policiju možemo podeliti na saobraćajnu policiju, protivpožarnu policiju (vatrogasnu službu), policiju za suzbijanje poroka (narkomanija, alkoholizam, prostitucija…), sudsku policiju, kriminalističku policiju itd.
ISTORIJAT SRPSKE POLICIJE:
Istorijat policijske delatnosti je dug i seže u vreme Nemanjića. Kefalija, odnosno gradski poglavar ili upravnik župe – bio je zadužen i za javnu bezbednost, a posebno za bezbednost na putevima. Na raspolaganju je imao „naročite ljude, odevene u crno odelo, (koji su) stražarili po drumovima i čuvali putnike od razbojnika“. Koreni javne bezbednosti u obnovljenoj Srbiji javljaju se tokom Prvog i Drugog srpskog ustanka. Policijska vlast u nahijama poverena je vojvodama i obor knezovima, a u knežinama – lokalnim knezovima. Izvršne službenike obor-knezova predstavljali su golaći ili bećari. Kasnije su ulogu izvršnih organa novoustrojenih sudova (magistrata) preuzeli panduri. Knez Miloš Obrenović je 1815. godine doneo odluku o organizovanju pandura – opšte-državnih policijskih organa zaduženih za javni red i bezbednost carinskih drumova. Tokom devetnaestog veka, menjala se organizacija policijskih snaga u kneževini, a kasnije i kraljevini Srbiji, ali taksativno navođenje svih izmena, nije od velike važnosti za cilj ovog rada. Tokom Makenzenove ofanzive 1915. godine, prestonicu je branio Kombinovani odred, Sremski dobrovoljački odred i Odred beogradske žandarmerije. Major Dragutin Gavrilović je svoj čuveni govor održao vojnicima 2. bataljona X kadrovskog puka, Sremskog odreda i preživelim žandarmima. Okićeni cvećem vojnici, dobrovoljci i žandarmi su zajedno krenuli u poslednji juriš. Kao vrhovna upravna i nadzorna vlast nad svim upravno-policijskim organima u novoformiranoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, 7. decembra 1918. godine je osnovano Ministarstvo unutrašnjih poslova. Uredbom o formaciji, opremi, nadležnostima, dužnosti i nastavi žandarmerije (26. februara 1919. godine), žandarmerija je postala sastavni deo vojske, stalnog kadra sa zadatkom da bdi nad javnim redom i bezbednošću, da održava red i mir i da obezbeđuje izvršenje zakona. Komanda celokupne Žandarmerije je predstavljala administrativni organ II stepena. Žandarmerija je u pogledu snabdevanja, discipline i vojne nastave potčinjena ministru vojnom, a u pogledu upotrebe, nastave, održavanja javne bezbednosti i žandarmerijske službe – ministru unutrašnjih dela. Uredba o ustrojstvu Ministarstva unutrašnjih poslova doneta je 8. maja 1919. godine. Radi školovanja žandarmerijskog kadra, 1. februara 1920. godine je u Sremskoj Kamenici formirana Žandarmerijska podoficirska škola. Prva Policijska škola, koju je organizovao dr Arčibald Rajs, otvorena je u Beogradu, 8. februara 1921. godine. Dana 7. marta 1945. godine, Povereništvo unutrašnjih poslova preraslo je u Ministarstvo unutrašnjih poslova. Sledeće godine je Usvojen Zakon o Narodnoj miliciji i Pravilo o odeći Narodne milicije. 1953. godine su Formirani su Savezni i republički sekretarijati za unutrašnje poslove, a krajem godine Narodna milicija dobija novu službenu uniformu…