Danas

MIŠA BRKIĆ - BARBER SHOP

Kakvu državu priželjkuju studenti

Ko voli, nek izvoli. Stigla je i dugoočekivana alternativa režimu. Javnosti je predstavljen Program izborne liste koji su pripremili studenti, oni što već više od pola godine oslobađaju Srbiju straha, zahtevajući da samozvanac/uzurpator vrati građanima zarobljenu državu i institucije.

Lestvica očekivanja, pred pojavu Programa, bila je podignuta visoko. Program nije čekan kao još jedan novokomponovani politički dokument, on bi trebalo da bude bazična legitimacija nove Srbije u kakvoj bi mladi ljudi želeli da žive i rade i svojevrsni lakmus papir za sve one koji su nezadovoljni vladavinom naprednjaka. Dobro je da studenti nisu dugo držali javnost u neizdrži i što su izašli s Programom odmah pošto su artikulisali zahtev za prevremene parlamentarne izbore. Program izborne liste koncentrat je nešto ranije pripremljenog Društvenog dogovora o ključnim zahtevima budućoj sudskoj, izvršnoj i zakonodavnoj vlasti. Već iz tog dokumenta dalo se naslutiti šta je suštinski cilj studentskog protesta – vratiti u život institucije (temelj demokratskog društva) i tako onemogućiti diskrecionu moć pojedinca i vlasti (autokratiju) koja se kao neizlečiva bolest proširila Srbijom. Otuda je razumljivo što su studenti stavili pravnu državu u fokus svoje borbe. Pravna država za njih su slobodni i pošteni izbori, istinito i blagovremeno informisanje javnosti, iskorenjena korupcija, nezavisno pravosuđe u okviru kojeg traže uvođenje specijalnog tužilaštva za javne funkcionere (valjda za njihova nepočinstva). U delu javnosti očekivanja od studenata, njihovog protesta i predizbornog Programa visoko su podignuta, pa rizikujem optužbu da ovim tekstom nešto zakeram i sitničarim ako ukažem na neke propuste, nejasnoće i nepobedive zablude i učinim poneku dobronamernu primedbu i sugestiju. Razumem da studentski Program ne bi trebalo da je „crveno slovo u kalendaru“ i tačka diferencijacije o kojoj se ne može diskutovati, već da je podložan kritici i dopuni. Moje polazno stanovište je da je država institucija koju su građani ugovorno stvorili da im pomogne u postizanju što većeg kvaliteta života, a ne da se umesto njih brine o njihovom životu i da je odgovorna za rešavanje njihovih pojedinačnih problema. Posmatrano iz tog ugla, pitanje je kakva je to država, osim što je pravna, koju nudi studentski Program? U traganju za odgovorom na to pitanje imam neke dileme i pokoje neslaganje. Autori Programa (u kome se prepoznaje više profesorski nego studentski rukopis) najavljuju borbu protiv države korupcije i organizovanog kriminala tako što će blokirati sve tokove i pranje novca stečenog korupcijom i kriminalom i tačno prepoznaju da je važno objaviti sve komercijalne ugovore države. Međutim, borba protiv korupcije mnogo je sveobuhvatniji posao koji zahteva dubinsko ekspertsko „češljanje“ desetina hiljada propisa, uredbi, zakona i podzakonskih akata u koje je korupcija ugrađena kao sistemski algoritam. To je manje posao za policiju a mnogo više za revizore, knjigovođe, računovođe, pravnike koji će „njušiti“ svaki paragraf i svaki član zakona da bi ga isključili iz upotrebe i predupredili svaki vid sistemske korupcije. Ali, ima i jedna začkoljica u Programu. Borba protiv korupcije ostaće samo obična proklamacija ako se ispuni zahtev iz studentskog Programa da je „u cilju opšteg interesa neophodno zadržati ključna infrastrukturna preduzeća u vlasništvu države“. To je klasični contradictio in adjecto – sistemska korupcija protiv koje studenti žele da se bore nastaje baš tamo gde je država vlasnik preduzeća, za šta se studenti zalažu. To najbolje ilustruju primeri EPS-a, Srbijašuma, Puteva Srbije, Er Srbije, Srbijagasa, Elektromreže, Pošta, Transnafta… Dakle, strateški cilj treba da bude otvaranje preduzeća u vlasništvu države za privatni kapital da bi efikasnije poslovala i da njihovo poslovanje ne bi i dalje bilo podložno sistemskoj korupciji. To naročito važi za energetski sektor. Za ozbiljnu je zabrinutost otkud studentima ideja da je etatizacija uspešnija i po društvo efektnija od privatizacije? Dirljiva je briga autora Programa za seljake i radničku klasu. To su, inače, dve klasične klijentelističke grupe koje od države dobijaju apanažu u poslednjih 80 godina. Studenti traže državne podsticaje za seljake da bi se poboljšala poljoprivredna proizvodnja čiji su rast, efikasnost, izvoz i kvalitet na svojim plećima u proteklih dve decenije izneli – gle čuda – najveći agrarni konglomerati u privatnom vlasništvu. Studenti u svom Programu traže od države i da ojača srpski proletarijat popravkama Zakona o radu i Zakona o štrajku i poveća minimalnu zaradu koja je „niska u odnosu na troškove života“ a ništa ne govore, na primer, o efikasnosti srpskog radnika. Ne kaže se ni ko je taj koji treba da poveća minimalnu zaradu (država ili privatni sektor ili oba poslodavca), niti gde je bunar novca iz koga bi se zahvatio novac potreban za njeno povećanje. Nisu, međutim, samo radnici i seljaci klijentela (taj termin studenti inače ne koriste) za koju studenti traže da ih država namiri. Država treba da brine i o „stvaraocima nematerijalne baštine“ i „spomenicima umetnosti“ (uopšteno rečeno, kultura), prosvetnim radnicima („osigurati im bolji ekonomski položaj i uslove rada“), zdravstvenim radnicima („potrebna su veća i efikasnija ulaganja u sistem javnog zdravlja“) i naučnim radnicima („dugoročno sistemsko ulaganje u nauku“). Državi je, dakle, u Programu posvećena dužna pažnja i autori je tetošu jer od nje imaju velika očekivanja. Država treba da plaća nauku, obrazovanje, kulturu, lečenje… A kad se od nje sve to traži, onda država ne može da bude mala, efikasna, jeftina i nekorumpirana. Očekivanja su da veliki državni birokratski aparat sakuplja novac i distribuira ga klijentelističkim grupama da bi ispunio neke od ciljeva studentske borbe zapisane u Programu. U Programu, međutim, nema odgovora na pitanje kako pribaviti novac za finansiranje svih tih projekata i tolike klijentele. Autori Programa, čini se, upali su u zamku svojih bliskih predaka koji su živeli u sistemu čiji je smisao bio da samo brine kako trošiti pare, ne razmišljajući kako zaraditi pare (živelo se od inostranih kredita). Zbog toga što je više brinuo kako da potroši nego kako da zaradi novac propao je socijalizam. Propala je utopija…