Danas

MIŠA BRKIĆ - BARBER SHOP

Klozeti guše privredu i pravnu državu

S nostalgijom se sećamo traktora. To je bila smehotresna režimska ikonografija odbrane od studentskog i građanskog nezadovoljstva.

A sad, mora da je nužda velika kad se pojavilo toliko pokretnih klozeta u najstrožem centru glavnog grada Srbije između Parlamenta, Predsedništva republike, Skupštine Beograda i Ministarstva kulture. I ne samo da je postavljeno, nego te klozete čuva policija. Pored plavo-belih, sivih, zelenih i braon klozeta niklo je i divlje naselje belih šatora kome niko nije izdao nikakve dozvole. Niko ne zna ko je investitor i vlasnik naselja na najskupljoj parceli u Beogradu. Sumnja se na moćnog i bahatog političara. Jedino on može Beograđanima i gostima glavnog grada da tako zagorča život i uskrati slobodu kretanja saobraćajnicom koja je žila kucavica grada. Gradonačelnik nemoćno širi ruke i priznaje da ga je razvlastila „viša instanca“ na koju ne sme da upre prstom iako mu je u komšiluku. Ćacilend je od skromnog bivaka izletničkih improvizovanih šatorčića u Pionirskom parku metastazirao u impozantnu naseobinu, vidljivu iz zemljine orbite. Nije, za sada, primećeno da je to urbanističko zlodelo privuklo znatiželjnike iz belog sveta. Nije se ni srpska opozicija potrudila da novu beogradsku turističku atrakciju reklamira na svetskom turističkom tržištu kao čudo neviđeno. Ko zna ko bi sve pohrlio u Beograd da to vidi i doživi. Nigde u svetu u centru glavnog grada nije primećena tolika koncentracija uličnih klozeta kao što ih ima u Beogradu. Nije ih toliko bilo ni na čuvenom koncertu na ostrvu Vajt, ni na lanjskom vašaru na Tresijama. A i džaba bi bilo truda. Biće ipak da to ruglo između Parlamenta i Predsedništva Srbije plaši i odbija, ne samo turiste nego i ljude koji su planirali nekim poslom (da kupe stan, ugovore izvozni posao, grade proizvodni pogon, učestvuju na kongresu ili koncertu) da posete Beograd. Ne pati, dakle, samo turizam Beograda i Srbije od zatrašujućeg efekta Ćacilenda. Koliko god se EXPO27 trudio da reklamira Beograd kao atraktivnu destinaciju i privuče goste, toliko Ćacilend odbija potencijalne goste kao strah i trepet autoritarnog režima koji ne veruje policiji i vojsci nego angažuje pretorijance da ga čuvaju i brane. Čak su i oni turistički autobusi s otvorenim krovom izgubili parking mesto ispred Gradske skupštine i turistima je uskraćeno panoramsko razgledanje središta političke moći Srbije. Ružno lice i negativna atrakcija Beograda šteti čitavoj ekonomiji zemlje, urušava joj ugled. Džaba rejting Standard&Poor‘s. Svojim inatom i besmislom Ćacilend narušava poslovnu klimu i podstiče političku nestabilnost koja, i direktno i indirektno, negativno utiče na bruto domaći proizvod. Zbog geta u centru Beograda, opasanog metalnom ogradom, njegovi stanovnici imaju dodatni trošak koji se meri izgubljenim satima odlaska i povratka s posla i potrošenog goriva zbog zatvorene gradske žile kucavice. Neko će reći kako je to mali trošak za veliku ideju, ali taj trošak itekako utiče na porodične budžete. Šatorsko naselje pred Parlamentom demonstrira moć njegovog neimara nad narodnom Skupštinom kao vrhovnom vlašću u Srbiji. Svako ko prođe tim delom Beograda s pravom se pita ima li pravna država snage da demontira to divlje naselje. Da nadležne institucije, na primer, inspekcije – komunalna, građevinska, saobraćajna, sanitarna – počnu da radi posao za koji ih plaćaju građani Beograda. U pravnoj državi (ključnoj instituciji poslovnog okruženja) uzurpator javnog gradskog prostora, saobraćajnice i parka (dakle, javnog dobra), morao bi da priloži na uvid nadležnim državnim organima i javnosti dozvole za postavljanje šatora, da pokaže koliki su troškovi podizanja i održavanja šatora i klozeta i da javno objavi ko to finansira – budžet države, budžet vladajuće partije, pojedinačni darodavac ili više sponzora. Taj podatak o investitoru značajan je i zbog (eventualnog) oslobađanja donatora poreza na ulaganje koje bi se moglo tumačiti i kao ulaganje na polza narodu svoga. Ko ima korist od šatorsko-klozetskog naselja u centru Beograda? Političku korist misle da imaju oni koji dovode svoje pristalice na dernek u to naselje zatvorenog tipa. Dakle, vladajuća partija. Biznis profit imaju proizvođači šatora, iznajmljivači klozeta, ugostitelji pa i muzički producenti. Ruke najviše trljaju iznajmljivači klozeta koji su do sada inkasirali više miliona dinara (osim ako i oni nisu donatori a inače cena zavisi od broja kabina, frekventnosti održavanja, roka iznajmljivanja, udaljenosti od matične firme, izbora hemikalija). Ko su gubitnici tog nezakonitog investicionog poduhvata? Svi Beograđani koji svakodnevno gunđaju zbog poniženja i uskraćivanja slobode kretanja. Specijalni gubitnici su građani okolnih zgrada. Teško je zamisliti njihov užas kad stignu kamioni koji prazne ulične klozete i količinu strepnje da se ne dogodi neki akcident koji bi rezultirao izlivanjem sadržine klozeta. Da (politička i ekonomska) dobit nije zanemariva svedoči i najava širenja Ćacilenda na obližnje parkove Tašmajdan i Manjež. A posle ni Slavija, Trg Republike, Studentski trg i park, Terazijski park… nisu zaštićeni od najezde šatora i klozeta…