Novi Magazin

NACISTIČKA LEKCIJA

Obrazovanje kao oruđe ideološke indoktrinacije

Odgovornost prema budućim generacijama – ukoliko postoji istinska volja za očuvanjem srpskog naroda kao zajednice – zahteva da se iz, ponovo aktuelnih, izmena Zakona o udžbenicima ukloni svaka odredba koja se odnosi na inženjering „nacionalnog identiteta“ i osećanje pripadnosti kao ideološki nametnute konstrukte.

Kada je Nacionalsocijalistička radnička partija Nemačke preuzela vlast 1933. godine, Jozef Gebels je imenovan za ministra prosvete i propagande, sa kontrolom nad sistemom obrazovanja, odnosno, kako je on izjavio: „Nacionalno obrazovanje nemačkog naroda biće u mojim rukama“. U slučaju nacističke Nemačke, obrazovanje nije bilo društvena služba, već stub političkog projekta čije je središte bila – nacija. Ne nacija kao pluralistička zajednica, već kao mit, kao krvna veza, kao granica između života vrednog življenja i „izdajnika“. Takav politički projekat ideološkog, nacionalističkog modeliranja identiteta nemačkog naroda doveo je do krajnje konsekvence – Zakona o oslobađanju od nacionalsocijalizma i militarizma, koji su Saveznici, uključujući i SSSR, nametnuli nakon uništenja nacističke Nemačke, 1. marta 1946. godine, radi oslobađanja nemačkog društva od nacizma.
NEMAČKA NEKAD:
U slučaju nacističke Nemačke, obrazovanje nije bilo ni neutralno ni oslobođeno političkog – naprotiv, ono je bilo jedan od najvažnijih mehanizama sistematskog identitetskog inženjeringa, u funkciji stvaranja i nametanja jednog specifičnog pojma nacije. Nacija nije bila kulturni ili politički entitet koji omogućava kolektivnu solidarnost, već „svetinja“, metafizička vrednost po sebi, kojoj se duguje lojalnost veća od lojalnosti prema životu samom, instrument upravljanja strahom i pobede nad konačnošću postojanja. Obrazovanje je konstruisalo značenje nacije kao granice između smisla i besmisla, života i smrti, pripadanja i izopštenja. Nemački nacionalisti nisu učili decu da misle, već da pripadaju. A pripadnost naciji, u tom kontekstu, nije bila stvar izbora, već dužnosti. Inspiraciju ovom sistemu obrazovanja delimično je pružila i reforma Đovanija Đentilea, koju je fašistički režim u Italiji sproveo 1923. godine. Cilj te reforme bio je stvaranje „novog Italijana“ putem nacionalističke indoktrinacije – kroz uvođenje jedinstvenog udžbenika o državi, obavezno uključivanje mladih u redove Italijanske fašističke partije, izmenu nastavnih planova i obrazovanje nastavnog kadra u duhu fašizma. Nacionalizam je bio stub tog sistema, kako je i sam Musolini tvrdio, predstavljajući ga kao duhovni temelj fašističke države. Nacionalizam nije samo puka politička ideologija, već egzistencijalna matrica, ideologija besmrtnosti – u duhu uvida Ota Ranka i Ernesta Bekera – u kojoj „sveta nacija“ predstavlja dominantni i isključivi instrument upravljanja jednim od najdubljih ljudskih osećaja: strahom od smrti. Pojedinac, svestan svoje smrtnosti, mogao je pronaći „spasenje“ samo kroz potpunu identifikaciju sa nacijom, koja je predstavljena kao večna i nadindividualna. Lojalnost naciji, kao simboličkom produžetku sopstvenog trajanja, postaje način kroćenja straha. U tom smislu, obrazovni sistem Trećeg rajha nije bio samo sistem kontrole znanja, već sistem proizvodnje značenja – značenja života, smrti i smisla. Sve što nije doprinosilo jačanju nacije, bilo je sumnjivo, opasno, štetno – i trebalo je odstraniti iz obrazovanja. Predmeti poput istorije i književnosti instrumentalizovani su za afirmaciju nacionalnog mita i za opravdanje političkih ciljeva režima. Učenje o prošlosti nije služilo razumevanju kompleksnosti, već afirmaciji mita o herojskoj, neprekinutoj i „čistoj“ istoriji nemačkog naroda. Biologija je postala sredstvo dokazivanja „nacionalne prirodnosti“ – zamaskirane u pseudonaučne teorije o arijevskoj nadmoćnosti. Geografija je postala legitimizacija teritorijalnih pretenzija, a likovna kultura alat vizuelne propagande. Istovremeno, ovaj indoktrinirajući nacionalistički obrazovni program bio je „pojačan“ eugenikom, okultizmom, alhemijom, teozofijom i mitologijom. Sve je bilo podređeno opravdanju veličine nemačke nacije, čime je opravdano i žrtvovanje, i nasilje, i smrt – sve za večnost nacije. Tako se strah od smrti transformisao u potrebu za pripadnošću, a škola postala mesto gde se ne uči kako da se živi, već kako da se umre za ono što je proglašeno „večnošću“. Učionice su postale laboratorije za proizvodnju kolektivne lojalnosti, a elitne škole poput Reichsschule der NSDAP i Nationalpolitische Erziehungsanstalten (Nacionalnopolitički zavodi za obrazovanje) predstavljale su vrhunac ovog modela. One nisu bile mesta učenja, već kalupi za proizvodnju nove elite: ideološki nepogrešivih, telesno „pravilnih“, mentalno apsolutno lojalnih. Iz njih je izlazila generacija koja nije znala da sumnja – jer je znala da pripada. Njihov zadatak nije bio samo da obrazuju vođe, već da stvore novu elitu – onu koja ne preispituje, ne sumnja i ne razmišlja, već deluje u skladu sa duhom nacije. No, ono što najviše zabrinjava nije sama činjenica da je ovakav obrazovni sistem postojao, već to koliko je bio efikasan. Jedna generacija dece, formirana u tom modelu, postala je armija odraslih koja će bez zadrške služiti zločinu. Oni nisu bili monstrumi, već „dobri đaci“, oblikovani obrazovanjem koje ih je naučilo da je narod iznad čoveka, da je poslušnost veća vrednost od samilosti, a lojalnost naciji vrhunska vrlina. Nastavnici su postali prvi ideološki radnici, koji su kroz Nacional-socijalističku ligu nastavnika morali da prođu proces transformacije iz obrazovnih radnika u čuvare dogme. Nisu podučavali znanju, već smislu – i to unapred definisanom smislu u kome je nacija vrhovni smisleni horizont. Pitanje obrazovanja je pitanje moći nad značenjem, a značenje nacije, kada se „sakralizuje“ i ustanovi kao apsolutno, ne trpi pluralizam. Tada škola više nije mesto oslobađanja uma, već prostor sužavanja smisla života, jer obrazovanje više ne osposobljava decu da misle, već ih uči da veruju i da se boje. Omladinske organizacije kao što su Hitlerjugend i Liga nemačkih devojaka, izvan zidova učionica, nastavljale su obrazovnu misiju. Tamo se živelo ono što se u školama učilo: disanje nacije, ritualna pripadnost, ukidanje individualnosti. Kolektivni nacionalistički identitet postao je duhovni azil pred strepnjom od smrti i besmisla. Ono što se u školi učilo, ovde se živelo: kroz rituale, paravojne obuke, sportska nadmetanja, učenje poslušnosti i žrtvovanja za „Volksgemeinschaft“ – narodnu zajednicu. SRBIJA SUTRA: U tom svetlu, današnje inicijative u Srbiji, koje pozivaju na uvođenje tzv. „identitetskih udžbenika od nacionalnog značaja“, ne mogu biti sagledane izvan ovog istorijskog iskustva. Iako u formalnom pogledu ne dele iste ciljeve, sama logika iz koje proističu – da obrazovanje mora da služi jačanju nacionalnog identiteta budi neprijatne asocijacije. Kada se poziva na „usklađivanje udžbenika sa nacionalnim interesima“, moramo se zapitati: ko definiše te interese? I zašto bi znanje o različitosti, pluralizmu, kritici, bilo doživljeno kao pretnja? Da li se, kao i u slučaju nacističke Nemačke, radi o pokušaju da se pojam nacije uzdigne do nivoa svetinje kroz monopol nad značenjem i značajem? Ako obrazovanje mora imati emancipatorsku funkciju, oslobajeđanja čoveka od straha, onda je ta funkcija danas ponovo na ispitu. Nacionalizam, kao ideologija apsolutne pripadnosti, traži kontrolu nad znanjem i nad smislom života, i, pod plaštom patriotizma i identitetske zaštite, teži ideološkom konformizmu. Ako se obrazovanje svede na afirmaciju samo jedne, službene „režimske“ slike sveta – onda to više nije obrazovanje, već ritual, zasnovan na obožavanju nacije, koji ne proizvodi građane, već verne sledbenike koji život provode u ropstvu od straha. Kada se insistira na jedinstvenom narativu, kada se povlače linije između „nacionalnog“ i „neprijateljskog“, obrazovanje gubi svoju emancipatorsku funkciju. Nacistički obrazovni model pokazuje koliko lako škola može postati sredstvo ideološke mobilizacije, a obrazovanje sredstvo kontrole. Upravo zato, svako društvo koje odluči da „nacionalizuje“ obrazovanje mora biti spremno da odgovori na jedno pitanje: da li želi decu koja razmišljaju, ili decu koja se povinuju? Jer obrazovanje koje stvara samo identitete, a ne ličnosti – nije obrazovanje. To je škola „svete“ nacije, a ne škola slobode. Nacionalizam, kao ideologija apsolutne pripadnosti, traži kontrolu nad znanjem, jezikom, simbolima, prošlošću i budućnošću. Ako obrazovanje u Srbiji krene tim putem, ono neće sačuvati identitet, već će ga srozati na puku lojalnost. A lojalnost bez slobode mišljenja nije identitet – već ideološki konstrukt u službi moći. U takvom svetu, sadašnji studentski protest nije izraz legitimnog zahteva za pravnom državom, već „pobuna“ koju treba ugušiti. Danas, svedoci smo kako se politički diskurs oko obrazovanja sve češće kreće u pravcu „odbrane“ identiteta od „neprijateljskih sadržaja“, „štetnih uticaja“ i „stranih vrednosti“. Ta logika podseća na nacističku: ukinuti sve što ne doprinosi jačanju nacionalnog jedinstva…