Novi Magazin

VLADIMIR KOSTIĆ, AKADEMIK

Ne govorimo o prasku već procesu

Nade ima ako svaki građanin ispuni svoju dužnost pre, tokom i nakon glasanja. Nije jedina uloga ubaciti listić u kutiju: možemo se angažovati u političkim debatama, razgovorima s prijateljima i komšijama, u kontroli izbora...

Naravno svim unucima, mojim i tuđim, želim da žive u zemlji u kojoj će moći da rade i vole – opet Frojd odnekuda! – da poštuju druge ljude, da odbace obavezu mržnje koja nas svakodnevno truje, da imaju i brane svoje mišljenje, a nikako ne onemogućavaju tuđe itd., itd. Mogao bih ovako danima poput sekvence iz filma Buč Kasidi i Sandans Kid, kada jedan od njih, prethodno sebe definisavši kao nezahtevnog čoveka, neumorno nabraja koje to osobine treba da ima idealna žena. Spisak za idealnu zemlju verovatno je i duži. I u poverenju, nadam se da će to biti Srbija. Naš identitet se kreće oko ubeđenja da smo žrtve okružene neprijateljima i, kao drugo, o sudbinskom otporu (Novica Milić kaže „kao narod koji sebe može potvrditi samo u otporu prema ostalima“). Kako je naš doživljaj prošlosti determinisan, nešto poput aksioma koji ne treba proveravati, postajemo nepokretno društvo, bez vitalnosti i sposobnosti za promenu – nešto za šta smo ranije verovali da nas karakteriše.