Danas

RAJKO GRLIĆ U O KNJIZI „NEISPRIČANE PRIČE“, SVETU...

Najbolji tragovi o Jugoslaviji koje više nema ostali su na filmovima

Čovjek mora napisati barem jednu knjigu u životu koju će ostaviti, filmovi se ne računaju. A knjiga „Neispričane priče“ nije autobiografija. U klasičnoj autobiografiji čovjek sebe vidi puno ljepše nego što jeste. Što kažu, ko nije pisao autobiografiju taj ne zna kako je lako mijenjati povijest - izjavio je Rajko Grlić.

Reditelj i scenarista filmova koji su kao antologijska ostvarenja obele- žili jedno od najznačajnijih poglavlja jugoslovenske i hrvatske kinematografije, preksinoć je bio gost programa Booking Balkan, u okviru književnoumetničke platforme Booking, a moderator razgovora sa Grlićem bio je reditelj Stefan Arsenijević. Uz opasku da nisu pisci, ali da imaju knjige koje dokazuju da su nešto objavili (Arsenijević je priredio knjigu razgovora sa Srđanom Karanovićem „Malo iznad tla“), razgovor sa Grlićem tematski je više bio posve- ćen novom, dopunjenom srpskom izdanju njegovih „Neispričanih priča“ koje je sredinom januara objavila „Laguna“, ali su se, naravno, dotakli i filma, filmskog festivala u Motovunu čiji je Grlić osnivač, balkanskih prilika, nedavnih političkih izbora u Hrvatskoj… Svoj dirljivi, duhoviti i povremeno gorak intimni zapis Grlić je „upakovao“ u imaginarni filmski leksikon a, kako je objasnio, on je te priče pisao za sebe. – Ovo je zbir nekih zabeleški, fragmentiran tekst, nije planirano da bude knjiga, koji sam pisao kada sam početkom devedesetih otišao u egzil, i kada sam mislio da više nikada ne- ću snimati filmove, i da je to besmisleno. Jer, sve priče moje i mojih prijatelja i sve što smo uradili, ništa nisu doprinele da se taj užas zaustavi, i onda sam počeo da zapisujem. I to je trajalo trideset godina. Pisao sam za sebe, privatne stvari. Rukopis sam prvo pokazao Antu Tomiću, on mi je rekao da moram da ga objavim. Onda sam ga dao Marini Vujčić, koja je tada radila u izdavačkoj kući, i ona je počela da insistira….