Vreme

KULTURA SEĆANJA: RIBNIKAR, DUBONA I ORAŠJE

Zašto nismo bolji ljudi

Godinu dana od majskih ubistava, sedimo i dalje paralisani zlom koje nas preplavljuje, svađamo se oko toga da li izaći na izbore ili ne, dok sistem ne zakazuje samo u jednom – u sistematičnom uništavanju saosećanja i nade. Razum su nam već uništili.

Danas, godinu dana nakon majskih ubistava (reč “tragedija” namerno ne koristimo), seća li se više iko prvog protesta pod nazivom “Srbija protiv nasilja”? Sećamo li se onih desetina hiljada ljudi na ulici, one razarajuće tišine i one potrebe da se zbijemo jedni uz druge i samo ćutimo zajedno, jer reči više ne postoje? Seća li se iko mosta Gazela koji se i ne vidi od ljudi koji su ga prekrili iako im nije baš jasno zašto idu tom trasom? Ali, tada nam nije bilo ni bitno. Bilo je važno samo da izađemo i da jedni drugima pokažemo da nismo sami, da nije sve otišlo u nepovrat i da, ako ne možemo da nađemo, makar zajedno izmislimo razloge zbog kojih ipak ima nade. Nada je neuništiva i samo zahvaljujući njoj i dalje, kao društvo, postojimo. Ali, ni 19 izgubljenih života nije dovoljno da ovo društvo nauči kako da se ponaša u krizi. Dva masovna ubistva u dva dana apsolutno jesu kriza. U toj krizi mi smo od tadašnje premijerke Ane Brnabić čuli da sistem nije zakazao. I zaista nije. Sistem nije zakazao jer sistema nije ni bilo.